Medvednica krije mnoge ljepote i čudesa. Na proljeće sam s prijateljicom Elenom posjetio jedno od njih - 500 Horvatovih stuba na sjeverozapadnoj padini Medvednice, ispod prijevoja Hunjke (877 mnm), na cesti koja vodi iz Zagreba preko Sljemena u Stubičke toplice. Horvatove stube vjerojatno su najljepše mjesto na Medvednici, toliko očaraju izletnika i planinara da poželi opet se vratiti. Tome svjedoči činjenica da sam u svojih 35 godina života stubama hodao već najmanje 30-ak puta, a samo ove godine jedno 6-7 puta.

Vladimir Horvat (1891. - 1962.), novinar, publicist, nakladnik, fotograf i planinar, te zaljubljenik u Medvednicu, od 1946. do 1953. izgradio je 500 kamenih stuba u dotad nepristupačnom i vrlo strmom djelu Medvednice koji obiluje krškim oblicima i ljepotom koja oduzima dah.

Do stuba se može doći iz nekoliko pravaca - od Hunjke na kojoj se smjestio Hotel "Janica" (nekada Dom obrtnika) i planinarska kuća izgrađena na temeljima stare Rauchove lugarnice; sporednom stazicom koja vodi od jednog zavoja ceste za Stubičke toplice, koji se nalazi ispod Hunjke; planinarskim putem od vrha Sljemena preko Markovog travnika; ili planinarskom stazom iz Stubičkih toplica.

Elena i ja smo se dovezli autom do Hunjke i krenuli niz livadu stazicom koja je ubrzo zašla u staru bukovu šumu, strmo se spuštajući među korijenjem ogromnih stabala, da bi onda izbila ponovno na sunce, na predivan ograđeni pašnjak na kojemu ljeti mirno pasu brojne krave, a nasred kojeg usamljeno stoji stablo, a diljem pašnjaka pogledu se mile grmovi borovice (smriče) iza kojih se vidik širi na Zagorje, a za lijepog vremena i sve do Kamniških Alpa.

Pašnjak sa svojom nježnom travom zove da izujemo cipele i bosi osjetimo zemlju. Sunce je ugrijalo tlo, a tabani su nam zahvaljivali na energiji koja je nesputano tekla kroz otvorene čakre stopala. Predivan doživljaj!

Nakon proplanka staza se ponovno počinje spuštati, kraj starih jela i debele, drevne bukve, da bi izbila na novi pašnjak nasred kojeg, kao kakav mudrac, stoji stara tisa. Predahnuli smo pod njenom hladovinom... a ja sam se sjetio zgode kada nas je jednom davno uhvatila kasnoproljetna mećava koja je vijala pahulje oko krošnje tise u prizoru kao iz kakve bajke.

Nastavili smo dalje stazom kroz tamnu šumu jela i drugog crnogoričnog drveća. Tlo se počelo mijenjati jer je sve više stijena izvirivalo, ukazujući da smo na krškom terenu, a jele su hrabro korijenjem obavijale kamenje u stoljetnom ljubavnom stisku. Približavali smo se početku stuba...

Eh, evo nas, na vrhu spusta niz 500 kamenih stuba, izgrađenih voljom i rukom Vladimira Horvata prije više od 50 godina. Strm je to spust, više od 100 metara visinske razlike. Ljepota krajolika već sada opčarava.

I odmah nakon prvih desetak stuba, evo Patuljkove špiljice! Odvojak stazice, nad strmom padinom vodi prema usjeklini u stijeni u kojoj možda doista živi neobično šumsko stvorenje.

Nastavljamo se spuštati kamenim blokovima među stablima bukve koje su tek pustile prve pupove i uživamo u nestvarnom ugođaju. Negdje kod sedamdesete stube izbijamo na vidikovac s kojeg puca pogled na Sljemenski TV-toranj i Zagorje.

Morali smo malo predahnuti ovdje, ne samo zbog ljepote vidika i topline sunca koje nas je milovalo, već i zbog umornih nogu. Eleni, koja se oporavlja od teške bolesti, i meni, koji sam izgubio na kondiciji i s kilogramima viška, silazak niz stube predstavlja napor za koljena.

Staza nastavlja više-manje jednolično, iako i dalje zadivljujuće, sljedećih dvjestotinjak stuba, sve dok nam se zdesna ne ukaže odvojak za Moj naklon, ukošenu stijenu, koja mi je jednom poslužila kao zaklon od pljuska koji nas je nenadano uhvatio usred divlje prirode.

Staza postupno postaje strmija, a krški oblici sve zanimljiviji. Odmah nakon Mojeg naklona, na otprilike 280. stubi, s lijeva se otvara Tisin ponor, 15 m duboka jama, koja je na žalost sada zatrpana kamenjem. U blizini se nalazi i manji II ponor, do kojeg vodi kraći odvojak.

Padina je sada vrlo strma, skoro pa 90 stupnjeva, a stube postaju serpentine osigurane sajlama, koje vijugaju među tisama i drugim endemskim vrstama koje rastu samo na ovom području. Potrebna je koncentracija i oprez.

I dolazimo do najzanimljivijeg objekta na stubama - dvije špilje koje se zovu Medvednica Gornja i Donja. Da stvar bude fascinantnija, staza vodi kroz jednu od špilja! Sada smo negdje na 420. stubi.

Otvor špilje Medvednice poziva da se zaviri u nj. A i nema se kamo drugo nego kroz njega.

Do druge špilje se mora spustiti odvojkom osiguranim rukohvatima.

Kratak je prolaz kroz špilju, treba se malo i sagnuti, no drugi kraj se odmah ugleda, s olakšanjem onima koji se boje. Nasred prolaza, lijevo se odvaja glavni hodnik špilje, dužine oko 25 m, koji je i osvijetljen "dimnjakom" kroz koji dopire svjetlost odozgo, tako da se i bez svjetiljke može malo zaviriti u dubinu planine. Nije to neka dubina, ali onako, malo za probu...

Kad se prođe kroz špilju, izbija se na "terasu", uzak plato strmo iznad žubora potoka Bistri jarek. Ovdje je na stijenu postavljena spomen ploča Vladimiru Horvatu.

Još je nekoliko stuba koje dolaze do potoka i izletišta "Srnec", duboko u kotlini i hladovini. Čuje se samo žuborenje potoka i cvrkut ptica.

Na drugoj strani potoka, kad se malo popnemo uz brdo do jednog platoa, dolazimo i do III ponora, koji kao mračna rupa zjapi na tlu, obraslom mahovinom.

Oko 40 minuta hoda od Hunjke, oko 1,4 km staze, sveukupno 250 m razlike u visini, no, zbog strmine nevještome može biti naporno.

Elena i ja sjedimo na klupi, odmaramo, razgovaramo... napili smo se bistre i hladne vode iz gorskog potoka, pojeli naranču... oko nas mir i tišina, sami smo, srećom nema drugih izletnika...

No, meni stalno nešto odvlači pažnju s lijeve strane, a Elena se pak okreće iza sebe. Nakon nekoliko trenutaka ustvrdi ona da ima osjećaj kao da je netko ovdje, na što se iznenadim jer je i mene taj osjećaj spopao. I bio je vrlo snažan. Vile? Šumska bića oku nevidljiva? Anđeli? Nismo saznali. Ali bilo je vrlo uzbudljivo, a trnci su nam prolazili tijelom.

 

E, a sad se treba vratiti nazad gore! Uh, krenuli smo polako... Počeli smo usput grliti stabla, a odmarali smo svakih stotinjak stuba, opet, meni zbog kilograma, njoj zbog rekonvalescencije. No, bilo nam je vrlo zanimljivo što smo osjećali da priroda koja nas okružuje izvlači iz nas nešto što nam više ne služi i da nas obnavlja. Oboje smo bili vrlo ushićeni time.

Prošli smo opet kroz špilju, uspeli se serpentinama kraj tisa, prošli Tisin ponor, Moj naklon, vidikovac i Patuljkovu špiljicu i došli do vrha stuba. Na putu kroz šumu još smo malo grlili stara stabla jela, a onda smo došli do pašnjaka sa starom tisom. Elena više nije mogla uzbrdo, a kako je u blizini tog pašnjaka cesta, nastavio sam sam gore dok je Elena ostala odmarati pod tisom dok ne dođem po nju autom.

Na gornjem pašnjaku opet sam izuo cipele i hodao bos, izgrlio još dvije jele i osjećao se nevjerojatno ispunjen. Uspon me izmorio, iznojio i provjetrio pluća. Otišao sam autom po Elenu, a onda smo se vratili na Hunjku u planinarsku kuću na zaslužene domaće štrudle od sira, jabuka i bućnice.

Kad sam u kolovozu (opet) bio na 500 Horvatovih stuba na Medvednici, iznenadilo me koliko na tom području cvjeta ciklama, a njihov miris se opojno širio šumom. Uživao sam već u samom mirisu, a da ne spominjem prekrasne boje, hladovinu šume i divote krškog reljefa...

 

Početkom listopada posljednji sam put posjetio ovo čarobno mjesto. Dvije prijateljice i ja ležali smo na suncem obasjanom pašnjaku, uživali smo u mekoj travi dok smo upijali toplinu sunčevih zraka. Tada nismo slutili da koristimo posljednju priliku lijepog vremena koje se kao čudom stvorilo taj dan, dan nakon obilne kiše. Tijekom povratka u Zagreb ponovno se naoblačilo i počelo kišiti. Nakon prekrasnog i toplog rujna došla je tmurna i hladna jesen. Ali nas i dalje grije doživljaj s pašnjaka ponad Horvatovih stuba, ispraćaj lijepog vremena koje smo tada na čudesan način doživjeli.

Toliko je ljepote na tim stubama da ih se nikada ne mogu zasititi. Samo od priča, gledanja fotografija i čitanja putopisa nikakve koristi, a to su već i naši stari znali:

Da, spoznao sam da su najdjelotvornije terapije one najjednostavnije i uvijek dostupne. A priroda je lijek i za tijelo i za dušu. Spoznaju trenutka prije ćete doživjeti u prirodi nego u nekom ašramu, čitajući knjigu ili izvodeći ne znam kakvu tehniku, vjerujte mi.

Pa hajde, budite odvažni i vi! Stvorite vrijeme da posjetite tu divotu koja se zove 500 Horvatovih stuba. Odmah idući vikend, čemu čekati!?

Koncept svjesnih planinarenja pročitajte ovdje.