Krajem prošle godine napisao sam pjesmu Kraljevstvo gora u kojoj sam izrazio svoju duboku čežnju za planinom i bol zbog izgnanstva kojemu ni sam do dana današnjeg ne znam točne razloge (a zapravo, nisu ni bitni!).

Pjesma ide ovako:

1. Kralj sam gore velebne,
   

2. stijene iz mora iznikle,
   

3. eoni su joj dani kratki,
   

4. a ja tek dah neznatni.
   

5. 
   

6. Kraljem se zovem jer
   

7. vrletima duh mi luta,
   

8. pustarama i goletima,
   

9. pašnjacima planinskim.
   

10. 
    

11. Al' kakav kralj to ja sam
    

12. kad izgnan sam iz raja,
    

13. bez korijena u kamenu
    

14. bijelom, prah postajem.
    

15. 
    

16. Gora moja tu je blizu,
    

17. no dalekom se čini
    

18. u izmaglici čežnje puste,
    

19. oči pune rose gorske.
    

20. 
    

21. Eh, da vratit' se mogu,
    

22. da lanac ovaj težak,
    

23. nevidljiv, koji me veže
    

24. kariku svoju pusti...
    

25. 
    

26. Gori svojoj koje kralj sam
    

27. da divljenje još jednom dadem,
    

28. pred ljepotom njenom
    

29. ničice da padnem.
    

30. 
    

31. Na počinak tada mogao bih poći,
    

32. u njedra njezina snivat',
    

33. špilju domom bih zvao
    

34. vječnim...
    

Ova godina je pri kraju, a ja sam ispunjen zadovoljstvom i srećom što sam se počeo vraćati svojoj gori, hodanju šumom i proplancima, nečemu što ću uskoro moći nazvati pravim planinarenjem.

Počeo sam skromno još u ožujku s izletom u čarobnu šumu na Ponikvama, za koji sam objavio i javni poziv. Uslijedio je izlet na Horvatove stube za kojim se izredalo još nekoliko posjeta tom prekrasnom mjestu na Medvednici. Ljeto, zbog vrućina i sparine koju baš ne podnosim najbolje, prošlo je gotovo neaktivno što se tiče planine, ali je bilo bogato hodanjem oko Jarunskog jezera i posjetama labirintu i solarnom pleksusu Europe. Došla je i jesen, a ja sam počeo hodočastiti na sjevernu nam goru čak po dva puta tjedno. Na moju veliku radost, pronašao sam pratitelje voljne i željne hodanja, istraživanja, uživanja u ljepoti prirode i šume koja se iz tjedan u tjedan mijenjala i priređivala nam nova iznenađenja koja su nam hranila dušu.

Iako poznajem Medvednicu prilično dobro, uspio sam otkriti pregršt novih staza kojima dosad nisam hodao pa smo se njima i zaputili. Iznenađenjima nije bilo kraja, a oduševljenje je sve više raslo i prenosilo se na pratitelje. Pravo otkriće bila nam je bajkovita staza od Mikulića prema planinarskom domu Risnjaku. Staza koja vijuga među slikovitim čvorugavim kestenima i drugim raslinjem po uskom i strmom grebenu iznad potoka Kustošije nastavlja se penjati dok na jednoj zaravni ne uđe u šumu vilenjaka sred koje staza izdignuto prolazi poput kakvog izgrađenog željezničkog nasipa. Ne moram vam reći da smo osjetili trnce kako nam prolaze niz kralježnicu, a neki koji "vide" zasigurno bi zapazili ta nevidljiva šumska bića.

Iznad Medvedgrada postoji još jedno čarobno mjesto, mali proplanak s ogromnim jelama među kamenjem i stijenama – prizor koji sasvim odudara od okolne šume.

Dvadesetak minuta od Kraljičinog zdenca prema strmoj padini Mrcini otkrio sam mjesto koje sam nazvao "more". Crnogorična šuma nadvila se nad širokom stazom, omeđenom potamnjelim zidićem od zelenog škriljevca visoko nad potokom Kraljevcem, čiji žubor podsjeća na šum valova koji se razbijaju o obale, a miris jela širi se cijelim područjem. Vrlo romantično mjesto za dovesti svoju ljubav, a na kraju staze ima čak i nekoliko klupica.

Prošlu nedjelju, dok je Zagreb prekrila sumorna magluština, već malo ispod Medvedgrada izbili smo iznad sloja guste magle i tamo je sjalo prekrasno toplo sunce. Uputili smo se jednom novom stazom od Kraljičinog zdenca prema istoku koja izbija na HPD-ov put koji ide podno Cera, prolazi kraj Brestovca i izbija na sam vrh planine. Na jednom dijelu staze naišli smo na sag od lišća koji nas je zvao da se izvalimo i uživamo u suncu. Koji je to osjećaj! Ležati na lišću i osjećati pod sobom zemlju dok te griju zrake novembarskog sunca.

No, pravo iznenađenje nas je čekalo nešto dalje, gdje je vjetar napravio zapuh suhog mirisnog lišća dubok preko jednog metra. Poput djece uronili smo u to i prepustili se užitku "plivanja u rijeci lišća".

Napravili smo i stanku. Sjedeći u lišću okrijepili smo se vrućim biljnim čajem. To nije baš poznata i popularna staza, tako da smo sretali vrlo malo planinara i izletnika, a jedan stariji djedica se samo smješkao kad nas je mimoilazio dok smo mi sjedili zavaljeni u lišće.

Prijateljica nije mogla odoljeti da u potpunosti ne zaroni u lišće. Fotografiju smo nazvali "Izranjanje božice Zemlje".

Dan je u visinama bio prekrasan, sunčan i topao. Iako smo se izmorili dok smo se dogegali do samog vrha Medvednice, Sljemena na 1033 m nad morem, smješak nam nije silazio s lica. Nakon okrijepe u jednoj gostionici krenuli smo nazad drugom stazom, vijugavim uskim puteljkom niz strmu Mrcinu. Već se počelo mračiti kad smo došli do podno Medvedgrada gdje smo ostavili auto.

Tu noć svi smo jako dobro spavali... ☺

A ja sam posebno sretan zbog svog povratka na tron!

Koncept svjesnih planinarenja pročitajte ovdje.