Skeptik sam. Davno sam odradio fazu religiozne lakovjernosti, i danas volim prije svega na vlastitoj koži iskusiti i osjetiti "paranormalne" fenomene i sustave iscjeljivanja, poimanja duhovnog, nevidljivog, božanskog...

Volim čitati i slušati o tuđim iskustvima toga tipa, a danas ih doista ima mnogo, u knjigama, na internetu ili pričajući s prijateljima i znancima. Sviđa mi se ideja o anđelima kao pomagačima i čuvarima, koncept duhovnih vodiča i savjetnika koji od rođenja paze na nas i usmjeravaju nas na životnom putu koji smo odabrali. Privlačna mi je pomisao da nisam sam i da postoji netko moćan i pun ljubavi tko pazi na mene. Ali, samo zato jer mi godi takva situacija ne želim pasti u zamku lakovjernosti i samoopsjene i tvrditi da to doista tako jest, a bez nekih konkretnijih dokaza, iskustava i potvrde.

Bio bih zadovoljan s dvosmjernom komunikacijom i/ili viđenjem, ne u meditaciji ili kroz umišljaj, već fizičkim vidom ili osjetilom sluha. Moja molba je neprestano upućivana za takvim iskustvom. Nevjerni sam Tomo, no držim mjeru skepticizma potrebnom i nužnom, u ovom, za mene istraživačkom pohodu.

Ali nisam bez iskustva. Družim se s anđelima i vodičima putem anđeoskih kartica već neko vrijeme, i često ostanem osupnut primjerenošću poruke traženoj situaciji. No, imao sam i razočaranja s karticama, kada sam dobivao dojam da se tu netko igra sa mnom, ako ne netko "odozgo" onda moja podsvijest.

 

Jedno neobično iskustvo doživio sam jednog proljeća u Puli, kada smo prijatelj i ja prespavali kod jedne polaznice tečaja kojeg smo u tom gradu održavali. Kad smo ušli u njen stan osjetili smo neku nelagodu, neki neobičan osjećaj da ovdje nešto nije u redu. Kad smo legli na počinak u sobi s ogromnom komodom iznad koje je stajalo ogledalo, ubrzo sam utonuo u san, no iznenada sam se prenuo i ugledao neku osobu kako sjedi na toj komodi. Užasno sam se uplašio i počeo vikati. Drhtao sam od straha, a prijatelj je mislio da mi se učinilo i da sam vidio svoj odraz u ogledalu. Kad sam se sabrao zamolio sam anđele da nas čuvaju do jutra i zaštite. U tom momentu "ugledao sam" zlaćanu opnu postavljenu oko sobe, kao svjetlucanje i iskrenje elektrostatičkog polja. Momentalno sam zaspao i odspavao do jutra s neobičnim osjećajem mira.

Kad smo toj polaznici ispričali što se dogodilo nije nam vjerovala. Rekla je da u kući nitko nije umro i bila je skeptična. Za mjesec dana me nazvala da mi kaže da je saznala od mame da je u kući živjela žena koja se bavila prizivanjem duhova.

 

Drugi značajan događaj zbio se prilikom moje po drugi put inicijacije u drugi stupanj Reikija. Osjećao sam potrebu da se ponovno iniciram jer kao da mi prvi pokušaj nije dobro sjeo. Osim toga, želio sam da mi budu inicirani dlanovi obje ruke, a ne samo desne kako je bila uobičajena praksa. Kad sam na Ižu u ljeto 2006. godine upoznao Irenu iz Slovenije, znao sam da je ona moja učiteljica Reikija, a kasniji san koji sam usnuo to mi je i potvrdio. U kasnu jesen otišao sam u Sloveniju na inicijaciju.

Prilikom jedne od niza inicijacija u zatvorenoj sobi zapuhao je povjetarac. Irena je uzviknula "Imamo posjetitelja!" a ja sam se prepao. Povjetarac je nestao, a ona me upitala znam li tko je to. Bio sam toliko izbezumljen da nisam mogao niti misliti. Rekla je da je to arkanđeo Azrael koji svoj dolazak najavljuje povjetarcem. No, zato što sam se uplašio povukao se jer ne želi da se bojim. Kad sam se primirio povjetarac se opet osjećao.

Tijekom inicijacije dlanova dobio sam osjećaj ispunjenja, kao da sam nešto primio u dlanove. Irena se nasmijala i rekla da je imala viziju žene koja se zvala Nirana, i koja ima neke veze s mojim precima, držala je u ruci karanfil i položila ga je u moje dlanove rekavši "ovo je sad tvoje." Irena je samo prokomentirala "A imao si toliku želju da ti budu inicirana oba dlana!"

 

To su dva najznamenitija iskustva koja sam imao s anđelima. Kasnije sam doživljavao i neka druga zanimljiva iskustva, poput onog da su me vodili prema otiscima stopa dinosaura na Brijunima koje nikako nisam mogao pronaći, pa tek kad sam ih zamolio za konkretnu pomoć otiske sam doista pronašao. Ili kad mi je neki automobil zablokirao izlaz s parkinga i nisam znao što da radim, a molbe za anđeoskom pomoći nisu pomagale. Tek kad sam se razljutio i rekao da ih sada stvarno trebam u akciji - konkretno i hitno, jer ne znam gdje da nađem vlasnika vozila i kako da se izvučem, a da mi njihovo "pjevanje na oblacima" ništa ne znači u ovoj situaciji, vozač se za pola minute pojavio i maknuo auto.

 

Još jedno neobično iskustvo imao sam s dušom pokojne bake. Živio sam s njom njenu posljednju godinu života. Doselio sam se k njoj nakon smrti dede, da ne bude sama, a i da se maknem od svojih roditelja. To je bila vrlo teška godina jer je baka bila okorjela alkoholičarka, vrlo neuredna, zločesta i prgava žena. Koliko sam samo puta poželio da umre...

I jedne noći, par dana pred moj rođendan za koji sam spremao slavlje, a nisam znao što ću s bakom jer se znala nametati i smetati nama mladima, ona je u nekom bunilu usred noći otišla od kuće. To je bila srijeda. Našli su je u nesvjesti ujutro u jarku na susjednom brdu, dosta daleko od kuće. Odveli su je u bolnicu Vrapče i tamo je htjeli zadržati par dana na promatranju. Mama ju je posjetila u četvrtak i petak, a ja sam je namjeravao posjetiti tek u subotu jer sam se htio odmoriti od silnog natezanja s njom. Veselio sam se što ću za rođendan koji je padao u ponedjeljak biti sam s društvom.

U subotu ujutro iz bolnice su nazvali mamu da je baka imala neki neobični napadaj, vjerojatno od ugruška, i da je umrla. Ja sam u to vrijeme bio kod nje i stajao pokraj telefona i oboje smo ostali u šoku. Moja bol me iznenadila, bila je veća nego sam očekivao s obzirom na okolnosti i odnos kakav smo imali. Angažirao sam se oko pogreba, bio prilično utučen, a na pogrebu sam jedini ja plakao. Ne iz krivnje što sam joj želio smrt kako bi meni bilo lakše, niti zbog toga što je nisam posjetio u bolnici. Bila je to neka tuga koju dotad nisam poznavao.

Nakon nekoliko dana sanjao sam da je na dvorištu položen lijes, baka ulazi u njega i maše mi sa smješkom na licu kao da govori "Boris, tako treba biti.".

Ostao sam sam u njenoj kući, no nije me bilo strah iako su me znanci i susjedi stalno ispitivali zar me nije strah biti u kući sam. Počeo sam primjećivati nešto neobično - kad god bih ušao u kuhinju gdje je ona boravila i imala ležaj na kojem je spavala prožeo me osjećaj njenog prisustva. Pomislio sam da je to samo moj umišljaj jer je nema, a navikao sam da uvijek bude ondje. Međutim osjećaj je neprestano bio prisutan svaki put kad bih ušao u tu kuhinju, a ja sam ga uporno odgurivao. Zanimljivo mi je bilo da je taj osjećaj bio vrlo ugodan, a strahu nikakve naznake.

Uskoro sam se zaljubio, pa sam jedne večeri oko ponoći, sav prpošan od sreće, uz veselu muziku koja je svirala na katu u mojoj sobi, po mraku sišao dolje u kuhinju po nešto. Nisam palio svjetlo u kuhinji. I ponovno sam osjetio to prisustvo, ali ovaj put snažnije nego ikad. I kao da sam unutrašnjim očima vidio neku svjetleću točku koja je kružila oko stola, radovala se i plesala sa mnom. Ozračje je bilo prožeto ljubavlju, razumijevanjem i prihvaćanjem.

I taj događaj sam odmaknuo od sebe kao projekciju moje radosti jer sam zaljubljen i još uvijek prisutnog žalovanja za bakom, te moje potrebe za ljubavlju, prihvaćanjem i priznanjem od nekoga iz obitelji.

Nakon nekoliko dana, bio je petak, taj momak i ja kupili smo pogaču i vino da nam budu večerom (ne znam zašto mi je tako došlo, nisam imao običaj večerati kruh i vino). Kad smo ušli u kuću on me odmah upitao živim li sam. Kako sam namjeravao uzeti cimericu mislio sam da se pitanje odnosi na to. Sjeli smo u bakinoj kuhinji za stol, razgovarali, trgali pogaču i pili vino, kad on odjednom kaže "Boris, tvoja baka je još tu!". Zabezeknuo sam se, i upitao ga kako to misli. Odgovorio mi je da ima sposobnost osjetiti takve stvari, i da je baka još tu i pokazao mi je na mjesto na ležaju gdje je ona obično znala sjediti. Kad sam usmjerio pažnju na to mjesto osjetio sam isti onaj osjećaj koji me pratio zadnjih mjesec i pol dana od njene smrti. Stresao sam se i počeo jecati. Ispričao sam mu o njoj, teškoćama zajedničkog života, njenoj smrti i osjećaju koji me prati od kad je umrla. Objasnio mi je da je ostala iz nekog razloga.

Tijekom razgovora koji se odužio duboko u noć sjetio sam se da sam još kao dijete zamolio baku da me posjeti kada umre. Očito je ona održala obećanje!

Ali naslutio sam da je postojao još jedan razlog njenog ostanka. Tijekom noći baka je otišla. Više nisam bio siguran je li još tu ili nije.

U nedjelju ujutro počeo sam pisati dnevnik o svemu što se zbilo pa sam opet počeo ridati. Tada sam shvatio iz kojeg je to još razloga došla. Bila je to ljubav! Za života, okovana neprobojnim slojevima obrane ega, posljedične arogancije i zloće, nije mi mogla izraziti ljubav koju je krila duboko u duši. Nakon smrti, oslobođena, došla mi je to pokazati. I vjerojatno bi ostala sve dok ne bih shvatio. I moji okovi su pali njenom smrti i otvorio se prostor da ljubav bude primljena i uzvraćena. Suze su mi tekle, kapale po dnevniku, dok sam osjećao da se nešto oslobađa i otvara, i dok sam osjećao da ona sada mirno odlazi dalje.

Bila je to velika lekcija ljubavi. Sjetio sam se i svojih roditelja i brata s kojima nisam mogao razmijeniti ljubav, i tijekom ovog zemaljskog života vjerojatno nikad niti neću jer su okovi koji skrivaju ranjeno dijete u unutrašnjosti previše debeli i jaki. Ali donekle me umiruje spoznaja da jezgra ljubavi jednom ipak bude oslobođena kroz bol umiranja i rastanka. Nisam ni slutio da ću kroz nepunih osam godina imati novu priliku to učiniti s bratom.

 

I dalje sam skeptik. Ne želim slijepo vjerovati. Želim iskusiti. Vidjeti. Spoznati. Nadvladati obmane uma. Imam nekoliko neobičnih i vrijednih iskustava koja me tjeraju dalje da istražujem, ali stražar bdije nad bedemima zdravog razuma kako bi spriječio uhode lakovjernosti i slijepe vjere da naprave metež u teško stečenim spoznajama.