Nisam baš bio sretan u ljubavi. Odrastao sam u disfunkcionalnoj obitelji koja nije znala pokazivati ljubav, odrastao sam s lošim mišljenjem o sebi i svom izgledu. Sada znam da nije tako, no onda davno, u traumatičnom pubertetu mislio sam da je to nepromjenjiva činjenica. Nisam bio svjestan da kakve misli imam da takve stvari privlačim. Osim toga, u doba dok je internet bio u povojima, saznanja daleka i nedokučiva, usamljenost je pojačavala spoznaja da sam gej orijentacije.

Boljelo me gledati sretne parove koji su zajedno slavili Novu godinu, odlazili na more, veselili se rođendanima za koje su si poklanjali lijepe poklone.... a onda je iz uvoza došlo još i Valentinovo. A ja sam uvijek bio sam u tim prigodama. I kad sam počeo upoznavati druge dečke, sve su to bile kratke veze od kojih niti jedna nije "padala" u vrijeme rođendana ili blagdana. I opet sam bio sam na te dane.

I onda sam tamo dvije tisuće i neke upoznao mladića vršnjaka s kojim sam započeo dugogodišnju vezu. Bilo je to ostvarenje svih mojih snova! Predivno vrijeme, sretno i ispunjeno, barem u početku. Ubrzo smo počeli i živjeti zajedno, kupili stan, započeli zajednički posao... a za rođendane, Nove godine, odlaske na more i putovanja više nisam bio sam.

No, došli su i problemi, životna stvarnost, kako to već bude. Svejedno, vjerovao sam u ljubav i u nadvladavanje svih poteškoća.

I nakon pet godina, kako se bližilo Valentinovo, blagdan kojem dotad nisam pridavao važnost, odlučio sam prirediti veliko iznenađenje.

Dobio sam specijalnu ponudu od Croatia Airlinesa o kupnji dvije avionske karte za cijenu jedne - i to mi je dalo ideju. Odmah sam rezervirao karte za Pariz, četiri dana, produženi vikend u veljači.

U Parizu imam prijatelje kojima sam najavio naš dolazak, uz zamolbu da ništa ne govore. Dečku sam rekao da će oni doći k nama u Zagreb, pa neka uzme godišnji odmor i da ih moramo dočekati na aerodromu. Ništa ne sluteći, uzeo je slobodne dane pa smo se na određeni dan uputili na aerodrom. Prethodne večeri potajno sam spremio svoje i njegove stvari u kofere, pripremio putovnice i sve odnio u auto. Na aerodromu sam odglumio da kasnimo pa sam ga zamolio da ode dočekati prijatelje dok ja nađem parking. Odvukao sam torbe kriomice na chek-in.

On je čekao na Dolascima, ali vidio je na ekranu da iz Pariza nema leta, pa mu nije bilo jasno što se zbiva. Pomislio je da smo pogriješili vrijeme pa je krenuo potražiti me. Upravo sam obavio chek-in kad me pronašao i upitao jel sam siguran da prijatelji sada dolaze. Tada sam mu pokazao karte...

Bio je šokiran. Dok se zrakoplov uspinjao još je bio u šoku i nevjerici. Tek kad smo započeli spuštanje na pariški aerodrom Charles de Gaulle shvatio je da je to stvarnost i počeo se radovati.

U Parizu smo proveli lijepo vrijeme s prijateljima. Grad smo već poznavali od ranije, no, svaki dolazak u taj grad svjetla čovjeka ne ostavlja ravnodušnim.

Ipak, putovanje je zasjenilo zrno gorčine. Unatoč oduševljenju, nikad mi nije istinski zahvalio na iznenađenju za Valentinovo. Štoviše, s jednim od prijatelja je pokušao koketirati. Nekoliko mjeseci kasnije smo se zauvijek razišli.

I tako je prošlo moje jedino Valentinovo.

Danas razumijem da ljubav ne poznaje dane, dok Valentinovo veliča, ne ljubav, već ludu i slijepu zaljubljenost zbog koje gubimo glavu, kao što ju je i svećenik Valentin izgubio. Zaljubljenost teži za romantikom, koja, ako nema istinske ljubavi kao temelja, postaje samo prazna forma koja ne ispunjava dušu i dovodi do razočaranja.

Moja želja za romantičnim iznenađenjem leta u Pariz obila mi se u glavu jer nisam raspoznavao znakove neljubavi kojih je bilo mnogo mnogo ranije. Prije svega neljubavi mene za samoga sebe. Što mislim to i privlačim - lekcija još nije bila usvojena, nadam se posljednji put.

Više nikad neću slaviti Valentinovo...

... ali ljubav da.