Volim glazbu, volim najrazličitije stilove i upoznat sam s najfinijim djelima klasične glazbe, onima poznatima ali i manje poznatim, preko suvremene pop i rock glazbe, kako strane (bolje rečeno dominantne angloameričke) tako i domaće, etno glazbe raznih naroda, ambijentalne, "chill out" i newage, pa sve do narodne glazbe, cajki ili narodnjaka kako ih znaju zvati.

Rat je na ovim područjima učinio da se s prezirom gleda na narodnu glazbu balkanskih naroda, posebice Srba i Bosanaca, a pogotovo na derivate narodne glazbe u obliku popularnih "moderniziranih" pjesama narodnjačkog melosa ("turbo-folk").

No, nije samo rat uzrok preziru. Intelektualci, ali i druge skupine koje sebe smatraju "uzvišenijima od ostalih", često zaziru od takve glazbe jer je smatraju izrazom primitivizma. Oni još nekako mogu tolerirati izvedbe svjetski poznatih zvijezda poput Esme Redžepove, ili obrade poznatih glazbenika, ali lokalne pjevače i pjevačice ili "pevaljke" ignoriraju smatrajući ih šundom.

Jest, često su riječi tih pjesama zbilja trivijalne, ponekad i smješne, poput "otiš'o si sarmu probo nisi".

No, potrudio sam se malo razmišljati o toj glazbi i OSJETITI JE zašto je toliko privlačna masama...

Prije svega, tekstovi najčešće pjevaju o ljubavi, razočaranjima i sličnim temama s kojima se mnogi mogu poistovjetiti.

No, nije to glavni razlog. Ritam te glazbe, i njena duša vibrira s onom iskonskom dušom naroda, pokreće jednu vrlo prizemnu, temeljnu vibraciju, plemenski ritam koji je u arhetipskom obliku ostao zapisan u svakom čovjeku. "Prizemni ljudi", da upotrijebim taj izraz bez ikakakvih omalovažavajućih konotacija, s takvim se ritmovima najlakše povezuju. Intelektualci i duhovno razvijenije osobe teže za rezonancijom s drugim melodijama i ritmovima, koji su sve profinjeniji, laganiji, eteričniji, poput milozvučja klasične glazbe, predivnih gregorijanskih korala ili nekih mističnih matri i novodobne "newage" glazbe.

Prepoznajem sve te vibracije i anticipiram ih, tu prekrasnu široku lepezu osjećaja i ritmova.

Ali, ne razumijem zašto neki kategorički odbacuju korijene? Zar im je to ispod časti? Mogu razumjeti da netko ne voli određeni tip glazbe, no kod narodne i narodnjaka osjećam da nije "nesviđanje" pravi razlog.

Susrećem pojedince koji mogu prihvatiti narodnu glazbu istoka, Afrike, Škotske, Irske, pa čak i Turske te općenito arapsku glazbu, ali kada se prijeđe Mediteransko more i kroči na Balkanski poluotok odjednom nastaje otpor i prezir.

Čemu to?

Ukoliko se iskreno otvorimo toj glazbi, ne možemo a da ne osjetimo onu iskonsku, korijensku struju energije Majke Zemlje kako se pokreće i kako tjera naše tijelo da se počme gibati! Ta glazba potječe s izvora, povezana je s prvom čakrom i uzemljenjem. Tko god si je dozvolio da ga ponese zna kako se poslije dobro osjeća.

Govorim o balkanskoj glazbi jer tu su naši korijeni (htjeli to priznati ili ne)!

Pa evo, nekoliko primjera glazbe iz različitih zemalja ovog područja - poslušajte otvorenog srca, uma i osjetila, jer, vjerujte mi, osjetit ćete predivnu energiju Majčice Zemlje kako se kreće kroz vaše tijelo i nosi vas!

Predivna bosanska sevdalinka Zapevala sojka ptica u izvedbi Vasilije Radojčić.

Romska "Romano horo" u izvedbi Esme Redžepove:

Srpska narodna pjesma "Ajde Jano" u izvedbi Natache Atlas, violiniste Nigela Kennedya i Kroke Banda: 

A evo i jednog derivata turske narodne glazbe, Sefarad - Vakti Geldi:

... te nekoliko derivata bosanske narodne glazbe:

Halid Bešlić - Robinja:

Duško Kuliš - Bez tebe je gorko vino:

I naša Severina s ciganskim melosom - Gas gas: 

Severina pjeva o onoj primitivnoj muškoj energiji, ekstremu Animusa. No nema veze, ta je energija prisutna i zašto je ignorirati!?

Dozvolite si da vas ponese ovaj izvorni ritam korijena, da poteče energija Majke Zemlje kroz vaše bokove i počne ih gibati, vjerujući da neće oduzeti od vaše profinjenosti, intelekta ili produhovljenosti!