Jedne hladne, siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu došao je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će na hiljade ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla.

Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući muziku, ali je nastavio svojim putem. Minutu kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar - neka žena je samo spustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.

Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati, stalno se okrećući prema violinistu. Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.

U 45 minuta sviranja, samo 6 osoba se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20-ak ljudi dalo mu je novac, nastavivši hodati istom brzinom. Prikupio je 32 $.

Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko nije aplaudirao, niti je bilo bilo kakvog priznanja i pažnje.

Niko nije znao da je ovo violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih. Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara.

Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku 100 $.

Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.

Da li ćemo uočiti ljepotu? Da li smo u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu?

Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu, koliko drugih stvari propuštamo?

(autor nepoznat)