Mislim da nema osobe koja nakon smrti bliske osobe, prijatelja ili člana obitelji, nije doživjela neki oblik osjećaja krivnje.

Ponekad se prisjećamo situacija u kojoj smo osobu zanemarivali ili nečime povrijedili, a bez da smo to ikada s njom raščistili, a smrt je dozvala u svijest shvaćanje da više za to nećemo imati prilike, barem ne dok smo ovdje na Zemlji.

Ponekad osjećamo krivnju što pokojniku nismo otvoreno rekli koliko nam je značio i koliko ga cijenimo i volimo.

Ponekad se pojedinci posvađaju, rastanu se s ružnim riječima, najčešće oko nevažnih stvari, i ako jednu osobu zadesi iznenadna smrt, druga može osjećati snažan osjećaj krivnje i žaljenja što su posljednje riječi bile izrečene ružnim tonom.

Razloga za osjećaje krivnje može biti bezbroj, i svatko tko ih je doživio zna koliko su mučni, ponajviše zbog nemogućnosti da se situacija više popravi, da se film odvrti unazad i promijeni tijek zbivanja.

Ponekad utjeha može doći od samih duša umrlih, ukoliko smo otvoreni na kontakt, te osluškujemo znakove, snove i osjećaje. O iskustvu sa svojom umrlom bakom sam pisao u članku "Anđeli?", gdje je utjeha i izražaj ljubavi došao nakon njene smrti, a što je uklonilo nepotrebne osjećaje krivnje i grižnje savjesti.

Moj brat Bruno i ja nismo baš bili braća koja su imala međusobno blizak odnos. Po naravi i interesima smo bili prilično različiti, kroz djetinjstvo se nismo slagali, a u jednom periodu smo bili prilično netrpeljivi jedan prema drugome. Mnogo se tu nakupilo gorčine, ljutnje, zavisti... Nekoliko godina čak nismo uopće kontaktirali.

Prije kojih pet godina, slučajnim susretom na ulici ponovno smo uspostavili komunikaciju, i obojica smo osjećali veliku radost zbog toga. I dalje smo bili vrlo različiti, i u nekim stvarima išli na živce jedan drugome, ali uspostavili smo odnos koji prije nikad nismo imali. Nije bio to prisan odnos, ali bio je ugodan. Obojica smo se promijenili, sazreli i komunikacija je bila moguća s jedne drugačije razine nego ranije. Najviše nas je ustvari povezivalo zajedničko djetinjstvo u prilično disfunkcionalnoj obitelji s razornim posljedicama na naše samopouzdanje, vjeru u vlastite sposobnosti i mogućnost ostvarenja sretnog i sigurnog života.

Bruno je bio na van jači, snalažljiviji, komunikativniji, prodorniji i sigurniji, no iznutra je bio vrlo osjetljiv, ranjeno dijete koje je tražilo priznanje i ljubav roditelja koju nikad nije našlo. Ja sam pak na van bio mirniji, staloženiji, sramežljiviji i pasivniji, ali sam zbog teških uvjeta ojačao duh i proširio razumijevanje i svijest o psihološkoj dinamici odnosa i života. Bruno je pamtio svaku traumu iz djetinjstva i mladosti, dok sam ja pak gotovo sve zaboravio (potisnuo?). Bruno je u potrazi za priznanjem slijepo upadao u odnose s prijateljima ili aktivnosti s roditeljima, da bi se ubrzo razočaran povlačio, a ja sam pak razvio sigurnu distancu bez mnogo oscilacija. On je naizmjenično bio ili oduševljen ili posvađan s drugima, uključujući i roditelje, dok se ja nisam dao uvući u razmirice, ali nisam dozvoljavao niti previše bliskosti s njima, znajući da to vodi novoj povredi.

Mnogo smo pričali o svemu tome, i to je bilo jedino područje života u kojem smo se razumjeli. Zajedničko porijeklo dalo nam je temelje za razgovor i odnos, u kojem smo osjećali da jedino nas dvojica razumijemo jedan drugoga u potpunosti. On je meni pomagao da se prisjetim događaja koje sam zaboravio, ili da aktualna obiteljska zbivanja pogledam malo manje naivnim očima, a ja sam njemu pomagao da na situaciju pogleda iz malo šire perspektive. Ipak, osjećali smo se obojica kao nevoljeni siročići.

No, bar smo konačno imali nekakav odnos koji nam je u djetinjstvu izmakao. O mnogim stvarima ipak nismo mogli razgovarati jer nas je dijelio ponor razlika u interesima i razumijevanja svijeta i osobnog razvoja.

Te godine kad mu je žena ostala trudna, ja sam prolazio kroz tešku osobnu krizu i nekako prorijedio susrete s njim, a i on se spontano povukao, kako sam kasnije saznao jer je našao ljubavnicu, a da mi nikada za nju nije rekao.

I onda se ubio.

Još i dan danas mi je teško opisati bujicu i košmar osjećaja koji su tada buknuli svom silinom. Početni šok i nevjericu, zamijenila je bol i strašna ljutnja prema roditeljima. Kad su skoro omeli njegovu želju da bude kremiran i ispraćen bez svećenika, prvi put u životu sam vikao na njih, i to pred kućom punom rodbine - da ih sram može biti da ga nikad nisu poštivali i da mu sada niti posljednju želju ne žele ispuniti. Tresao sam se od naleta godinama potiskivane ljutnje, ali barem je postigla učinak jer je Brunina želja ispoštovana. Morao sam obaviti identifikaciju tijela, organizirati pogreb, napisati govor za ispraćaj. Sve se oteglo na 10 dana kada je urna konačno položena u obiteljski grob. Od svega me najviše pogađala plitkoća ljudskog razmišljanja i nagađanja o uzrocima samoubojstva. Moja i šogorićina obitelj okrivljavala je ljubavnicu i njezinu obitelj, oni su pak okrivljavali moje roditelje.

Osjećao sam se vrlo usamljeno jer sam jedini ja shvaćao dublju dinamiku koja je stajala iza Bruninog života. A utjehu mi je, neočekivano pružila i "baka", druga žena od mojeg pokojnog djeda, koju nisam vidio više od deset godina, priprosta žena, ali s nevjerojatnim razumijevanjem. Jedino sam s njom mogao o svemu pričati i ona je znala o čemu govorim.

Tek nakon Brunine smrti saznao sam da je imao ljubavnicu. Bilo mi je žao da mi se nije povjerio. Vjerojatno je osjećao snažan pritisak od onih koji su to znali jer su mu svi govorili da što to radi, žena mu je trudna a on s drugom ljubuje. A on je bio samo zaljubljen, ludo zaljubljen, mali dječak koji se sa ženinom trudnoćom osjetio ugroženim i potražio je ljubav na drugom mjestu. Ostao sam nemalo iznenađen kad sam shvatio da ta ljubavnica nevjerojatno sliči mojoj majci dok je bila mlada. Razumio sam i zašto.

Žao mi je bilo da mi se nije povjerio jer znam da bih ja s njim razgovarao drugačije od svih drugih, razgovarao bih s razumijevanjem, a ne osuđivanjem. Bio sam strašno ljut i na šogoricu i na mamu jer mi ni one ništa nisu rekle, iako su obje znale, a sve zbog "sramote". Nisam odolio a da im ne "nabijem na nos" kakve su posljedice ne govorenja istine i tajenja zbog straha od toga "što će selo reći".

Večer prije imao sam manji sudar, i htio sam nazvati Brunu, ali sam se predomislio jer je već bilo kasno. Ponekad se pitam što bi bilo da sam ga nazvao. Bih li osjetio da nešto nije u redu? Da li bismo razgovarali? Ne znam odgovor. Po svemu sudeći, njegovo samoubojstvo nije bio čin u afektu, već ga je planirao. Ženi je večer prije objasnio tko mu duguje novce, gdje su svi papiri i slične stvari "za slučaj da mu se nešto dogodi". Mjesec dana kasnije moji roditelji su u drvarnici pronašli ručne bombe koje je Bruno tamo skrio vjerojatno da zaštiti ženu od pretrage za koju je pretpostavio da će uslijediti od strane policije.

Teško je nagađati što bi bilo da sam ga nazvao. Moja pretpostavka je da mu je jednostavno cijela situacija sa ženinom trudnoćom, ljubavnicom i ranjenim djetetom u njemu koje je očajnički tražilo ljubav, zamračila pogled i da više nije vidio niti smisla niti nade da će ikada dobiti to što mu je u djetinjstvu bilo uskraćeno, a za čim je toliko neutaživo žudio.

Nekoliko tjedana kasnije počeo sam jutrima dobivati drhtavice. Nije mi bilo jasno što se događa da bih tek kasnije saznao da imam simptome anksioznosti i blage napade panike. Predstojala mi je velika poslovna promjena, odvajanje od dotadašnjeg poslovnog partnera, koja je u meni izvukla najdublje strahove vezane uz vlastitu sposobnost djelovanja i zarađivanja.

Brunina smrt dodatno mi je otežavala cijeli proces jer sam se počeo pitati ako je on posustao i odustao, pa kakve su onda šanse da ja uopće uspijem išta napraviti sa svojim životom, kad smo obojica potekli iz istog gnijezda. To pitanje me proganjalo cijelo vrijeme. Strah je preuzeo kontrolu i svaki korak postao je mučna borba. Bilo je relativno dobrih dana, ali bilo je i dana kada sam bio onesposobljen. I opet, stjecajem okolnosti (dragi moji duhovni vodiči - uvijek mi pošalju osobu ili informaciju koju trebam u datom momentu), tada je u bivšoj firmi kratko radila djevojka koja je imala panične napadaje, pa sam tako saznao za Xanax, tablete koje sam počeo uzimati samo kada bi mi bilo najgore.

Strah od života, sumnja u mogućnost uspjeha, pesimizam... pratili su me u svakom mom koraku koji sam hrabro poduzimao. Moj brat je bio izrazito pesimističan i u strahu, iako je bio nevjerojatno sposoban zaraditi novac i osigurati egzistenciju, izgradio je kuću vlastitim rukama, posjedovao dva automobila, motor, bicikle... Ali nije uopće mogao percipirati vlastitu sposobnost, postignuća i vrijednost. Sve što je napravio nije smatrao vrijednim. Njegovom smrću, svojevoljnim odustajanjem, i u meni su se podigli najdublji strahovi i sumnje.

Ipak, grabio sam nekako naprijed. Odvojio sam se poslovno, fizički sam preselio na novu lokaciju, čak sam, zahvaljujući podršci jednog prijatelja i unatoč ogromnim strahovima otišao na tjedan dana, prvo u Tunis, a kasnije i na Santorini u Grčkoj. Xanax, iako sam generalno protivnik tableta, pogotovo psihogenih, ipak je bio sredstvo koje sam povremeno trebao kao podršku u svemu kroz što sam prolazio.

Nije prošao dan a da nisam razmišljao o Bruni, događajima iz djetinjstva, i o danu kad je došla vijest i onome što je uslijedilo. Ipak, bio sam sretan što smo uspjeli normalizirati odnos, pa me barem po tom pitanju krivnja zaobišla. Smrt me oduvijek intrigirala, pa sam se često pitao gdje je on sada, kako mu je... čak sam na neki način bio zavidan što on sada zna nešto što ja ne znam - kako je s druge strane. Bacio sam se intenzivno na proučavanje knjiga koje govore o onostranom i smrti, i one su mi donijele veliku utjehu i spoznaje.

Usnuo sam neko vrijeme nakon tragedije jedan san. Hodao sam bos zaleđenom močvarom. Sve je bilo bijelo, u snijegu, šaš, trava uz rubove vode, staza, grane drveća, prekriveno injem, vrlo lijepo, idilično, iako hladno. Hodajući po nekom rtu koji se pružao duboko u jezero došao sam do ruba, i kako je bilo snježno, poskliznuo sam se i pao u ledenu vodu. U tom trenu pojavio se moj brat, pružio mi je ruku i izvukao me van. Od iznenađenja sam se probudio. Ima li njegova smrt ipak neki dublji, nedokučiv smisao? Je li planirana prije našeg rođenja s ciljem poticanja duhovnog rasta? Je li on na kraju bio zrelija duša koja je odabrala takav život da pomogne nama koji ostajemo?

S vremenom je jenjavao osjećaj da ni ja neću uspjeti kad nije niti Bruno. Unatoč teškoćama pozitivne promjene su se polako manifestirale. Dolaskom na Magicus otvorila mi se kreativnost koja je dugo bila zatomljena, i počeo sam pisati, a pjesme su bile jedan sasvim novi izraz umjetnika u meni, izraz koji je došao sasvim spontano i neplanirano. Novorođena kreativnost je kulminirala i mojom izložbom slika koju su mi 3M omogućile povodom prve godišnjice ovog portala. No, strahovi su me i dalje drmali, a sa svakim korakom naprijed bili su sve jači i jači.

I sada u subotu, dok sam u autu čekao prijateljicu da odemo na Jarun proslaviti dolazak proljeća, glavom mi je proletjela jedna misao. Zamislio sam se i ostavio je po strani za kasnije...

Na Jarunu smo se napunili energijom u središtu solarnog pleksusa geomantijske konstrukcije, te smo se pročistili prošavši kroz labirint. Kasnije kod kuće sam osvijestio osjećaj krivnje koji me je zaprepastio!

Shvatio sam da osjećam krivnju već zbog same želje za napredovanjem, a još više zbog manifestacija uspjeha. Kako si mogu dozvoliti da ja idem naprijed kad je moj brat doživio krajnji neuspjeh, odustajanje od života? Krivnja me proždirala!

Bruno i ja smo bili i u kompetitivnom odnosu - on je meni zavidio misleći da mama više voli mene nego njega. Smatrao je da meni u životu ide bolje nego njemu, da sam ja zaštićen, a on je uvijek nadrapao. Ja sam pak vjerovao da je on sposobniji, snalažljiviji, marljiviji, novčano uspješniji... No, s njegove strane se uvijek osjećala nekakva zavist, čak i ljubomora koja je u djetinjstvu bila vrlo žestoka i koja ga je poticala da bude prema meni agresivan. Mlatio me jer je bio ljubomoran na ljubav koju sam ja navodno dobivao, a on ne.

Uopće nisam bio svjestan da se to usadilo u mene, i s njegovim samoubojstvom aktiviralo kao osjećaj krivnje. Proslava proljeća i buđenja svjetla u prirodi očito je i u meni potaknulo buđenje svjetla svjesnosti koje je osvijetlilo tamu krivnje koja me nagrizala. Pretpostavljam da je ta krivnja možda glavni okidač anksioznosti i napada tjeskobe i panike.

 

Sanjao sam Brunu sinoć, u mladoj zelenoj šumi u planinama, do koje je vodila novoizgrađena željeznica, a na jednoj tabli bio je nacrt koji je pokazivao da se ta željeznica planira produžiti još i dalje. Bile su tamo Nada i Slobodanka, nada i sloboda. Izdigao sam se iznad tla i letio zrakom i uživao. Uhvatio sam jednu kolegicu iz osnovne škole i nju podigao u zrak iako se ona bojala. Bila je tu i neka planinska koliba, žena koja se kupala u jezercu, a na kraju sam i ja sjeo u bistar potok koji je izvirao iz stijene i glasno žuborio prema jezercu.

 

Proslavio sam proljeće, dobio vrlo važnu spoznaju, odsanjao predivan i podržavajući san. Nadam se da je jedna velika etapa mog puta savladana, i da sada slobodnije i s nadom mogu krenuti dalje u život, oslobođen tereta prošlosti...