Neka gospođa iz Brooklyna nazove putničku agenciju i kaže: "Imam sedamdeset i pet godina i hitno moram otputovati do samostana u Nepalu".

"Zašto onamo?" upita agent.

"Moram posjetiti gurua!"

Agent je užasnut time što bi tako krhka gospođa krenula na tako mučan put. "To bi vas stajalo pet tisuća dolara, a pet dana biste morali pješačiti.", odgovori joj.

"Nije važno. Moram vidjeti tog gurua!"

Agent je predbilježi za dugotrajan let. Kad gospođa doputuje u Nepal, dočeka je skupina Šerpa koji pružaju ruke za njenom prtljagom.

Budući da je doputovala iz New Yorka, ona stisne uza se torbicu. "Nitko je nesmije dotaknuti osim mene", uzvikne.

Pet dana pješače kroz divlji i opasan krajolik. Konačno gospođa stigne do samostana - odjeća joj je u dronjcima, lice i tijelo izgrebeni, potpuno je iscrpljena - prava olupina! Dočekuje je mladi budustički redovnik.

"Oprostite", kaže joj, "guru se zavjetovao na tišinu. Nitko ga ne može vidjeti."

"Slušajte", kaže ona odlučno. "Ja sam iz Brooklyna, upravo sam potrošila pet tisuća dolara i pješačila sam pet dana. Morate me pustiti da ga vidim."

Redovnik nevoljko pristane. "Dobro", odgovori joj, "ali možete ostati samo deset sekundi."

Odvede je u svetu prostoriju ispunjenu stotinama Budinih kipova i mirisom štapića. A ondje, u udaljenom uglu prostorije, sjedi sam guru, odjeven u haljine boje šafrana, spojenih prstiju, očiju okrenutih prema gore. Pjeva OM.

Mala gospođa odmaršira pravo do njega i torbicom ga udari posred prsiju. Šokiran, naglo otvara oči. "Harolde", kaže ona, "već mi je dosta. Odmah da si se vratio kući!"

 

Da, da, svaki guru ima majku...

(iz knjige Ruke koje osluškuju Ilane Rubenfeld)