Najbolja prilika da pobacam hrpu nepotrebnih stvari bila je kada sam se selio iz stana u stan. Prva selidba bila je napuštanje roditeljskog doma i useljenje u kuću od svoje bake. Od rana sam bio svjestan potrebe da se odvojim od roditelja i živim samostalno, ali prilika mi se pružila tek s 25 godina. Iako tada nisam poznavao Feng shui i druge alternativne pristupe življenju, intuitivno sam osjećao da u selidbi moram sa sobom uzeti sve svoje stvari i da ništa ne želim ostaviti kod roditelja. Želio sam da moj dom bude u potpunosti moj, a njihov da ostane samo njihov. Tada nisam razumio koliko je to bilo važno za osamostaljivanje i duhovni rast. Uvijek se iznova iznenadim kada čujem da netko više ne živi kod roditelja, ali kod njih još uvijek ima “svoju sobu” prepunu stvari iz djetinjstva, školskih knjiga i uspomena. Ili kad svoje posjete roditeljima nazivaju “odlaskom doma”, a možda su već i u braku i imaju svoj dom. Iako su podržavajuće i čvrste obiteljske veze prelijepo iskustvo s kojim se, na žalost, tek rijetki mogu pohvaliti, mnogo je češće da će se pojedinci žaliti na svoje roditelje da “guraju nos u njihov život”, da ih ne podržavaju, ne razumiju, da imaju prevelika očekivanja od njih, da nikad nisu zadovoljni njima i sl.

Često nalazim vezu između takvih loših odnosa s roditeljima i ostavljanja vlastitih stvari kod njih. Osim toga, to može potkopavati našu namjeru da se potpuno osamostalimo, preuzmemo odgovornost za svoj život i steknemo samopouzdanje i vjeru u vlastite sposobnosti da brinemo za sebe, krećemo se kroz život i kreiramo ono što mi želimo iz suštine svojeg bića.

 

 

Kad sam doselio k baki iznenadio sam se kad sam u podrumu i u staroj šupi našao pet neispravnih perilica rublja i bolničke krevete. Još je čudnije bilo to što je baka cijeli svoj život rublje prala na ruke!? Što su njoj i dedi, pobogu, trebale te perilice i kreveti??? Kad sam krenuo s čišćenjem, na ulicu sam iznio krame za dva kamiona! Deda i baka su imali sindrom hrčka - manično sakupljanje i pospremanje svega što im je došlo pod ruku “ne bi li im katkad zatrebalo”, “za svaki slučaj”.

Moja baka je bila domaćica. Kao mlađa radila je i u polju. Uvijek je bila obučena skromno u neke stare haljine i fertun, nezaobilazni rubac na glavi i plave borosane. Odjeću je nosila čak i kad se poderala, sa zakrpama. Nikad nije htjela obući ništa od “svečane” odjeće koje je bio pun ormar, jer, kako je govorila “to je novo i nije za po doma” (iako je neka od te odjeće bila stara i po dvadesetak godina). Bilo je tu i posteljine, maramica, zavjesa, i sve je to godinama stajalo na policama kao simbol obilja i “blaga”.

Jednog dana baka je umrla. A mi smo svu tu robu bacili ili dali u humanitarne svrhe. I koji je bio smisao držanja svega toga u ormarima i neuživanja u istome? Baka je mislila da je to dokaz “imanja” i da je ta “roba za pokazivanje u svečanim prilikama”. A prava istina je da je čuvanje te robe bilo odraz mentaliteta oskudice kojeg su razvile ratne i poratne generacije koje su prošle razdoblja velikog siromaštva kada se sve čuvalo i koristilo do krajnjeg trenutka. Tada je to bilo prikladno. Ali, vremena su se mijenjala. No, svijest je, na žalost, ostajala ista. Poučen svime time, svjesno sam koristio u svakodnevnim situacijama najskupocjenije kristalne čaše koje čak i moja majka još uvijek ima sklonost čuvati na posebnom mjestu i samo za posebne prilike.

 

 

Došla je i druga selidba u novi novcati stan koji sam kupio sa svojim tadašnjim partnerom. Otvorila se idealna prilika za novu rundu čišćenja. Duboko u sebi sam osjećao da ne želim u novi prostor ponijeti išta od starog namještaja. Želio sam da to bude potpuno novi početak. Dva gotovo nova madraca, perilica rublja, računalo i stolna lampa - to su bile stvari koje smo preselili, uz nešto suđa, knjiga, CD-ova i garderobe. Trebalo nam je vremena da namjestimo taj stan, ali preseljenje je doista i u drugim područjima života značilo sasvim novi početak. Svježa energija novog prostora i novih stvari nas je podržavala.

Ovdje sam imao jedno zanimljivo iskustvo. Sa sobom sam ponio maketu jednog oldtimera kojeg mi je otac poklonio kao djetetu. Taj autić me svuda pratio. Međutim, u novom stanu, moderno uređenom i namještenom, taj autić se nikamo nije uklapao i nisam znao kuda ću s njim. A iz nekog razloga ga nisam mogao baciti. Mučilo me to, i odjednom mi se “otvorilo”, shvatio sam koju energiju taj autić nosi. Moj otac ga je kupio u Njemačkoj ranih osamdesetih, i meni i mojem bratu ga je prezentirao kao nešto vrlo skupo i vrijedno. Zbog toga se nikad nismo smjeli igrati s tim autićima da ih slučajno ne potrgamo. Nesvjesno sam tu energiju vrijednosti i skupoće nosio uokolo s tim autićem. I tada, u novom stanu, zastao sam i upitao se koliko taj autić doista vrijedi - i shvatio da je to obična igračka! Možete li zamisliti da tek s 28 godina to shvatim!?? Prenerazio sam se i momentalno autić bacio u smeće. Prije svega, prerastao sam ga, zar ne!? No, ono što je važnije, u tom autiću bila je sadržana energija oskudice iz vremena kada mi ga je otac poklonio. Tada je on možda doista bio skupa igračka, ali to je bilo tada. A sa svojim nastupom otac nam je utisnuo poruku o skupom predmetu s kojim se nesmijemo igrati jer nećemo moći dobiti drugog. Ja tu energiju više nisam želio u svom stanu niti u svom životu. I tako je taj autić, “skup i vrijedan”, završio u smeću a da se nikad nitko s njim nije igrao.

I ne mogu a da se ne sjetim svojih rođakinja koje su već bile pred udaju, a u sobama kod svojih roditelja, u kojima više i nisu boravile, na policama su uredno bile posložene brojne lutkice iz djetinjstva. Ili da se ne sjetim jednog prijatelja koji je navršio trideset i neku godinu, a još ima kutiju s igračkama koju nikako ne želi ukloniti.

Krenuo sam tada i na Feng shui radionice i osvijestio sve ove procese. Krenuo sam bojati zidove, kupovati predmete za energiziranje, i počeo primjećivati promjene i u životu koje su slijedile podržanost iz prostora.

Došlo je i treće preseljenje, i opet se našlo stvari za ukloniti, baciti, podijeliti ili prodati. Bio sam presretan kada sam selidbu izveo vrlo jednostavno jer nisam imao previše toga za pakiranje i prijevoz.

 

 

Zanimljiv sam pristup razvio prema knjigama. Nikada nisam volio previše knjiga na policama. U stvari, volio sam samo one knjige koje su mi trenutno koristile i zanimale me, te pojedini romani koji su mi jako prirasli srcu. A kako sam tijekom života dosta mijenjao područja svojeg interesa, našlo se tu i astronomskih atlasa, elektrotehničkih knjiga, biblijske literature, priručnika o uzgoju povrća, voća, cvijeća i glista, geoloških i paleontoloških knjiga, knjiga o shiatsuu, masaži, aromaterapiji, alternativi… Ono što sam radio s knjigama zgražavalo je neke - nakon godinu ili dvije neupotrebe neke knjige zbog promjene interesa, ja bih je jednostavno prodao ili poklonio. Uvijek sam bio mišljenja da ću je ponovno kupiti ako mi baš bude zatrebala. Do sada se to nikad nije dogodilo. A stav da ću imati mogućnost kupiti je nanovo njegovala je moju rastuću svijest o obilju svemira manifestiranu u konkretnom životu. Shvatio sam da je ključ za obilje neposjedovanje! Meni je to jako pomoglo da se mogu odvojiti od mnogih stvari koje su me dotad opterećivale. Ono što mi je postalo važno bilo je korištenje dok mi neka stvar treba. I ako malo pogledate prirodu oko sebe vidjet ćete da i ona tako funkcionira.

Malo mi je teže išlo s glazbom. Ovdje sam baš htio posjedovati albume koji su mi se sviđali. I što se onda dogodilo? Kad sam stekao mogućnost da kupim ili presnimim veliku količinu glazbe, počeo sam nesmiljeno sakupljati sve one albume koji su mi se ikad sviđali još od osnovne škole. I onda sam ih odložio na policu a da ih nikad nisam slušao! Dugo mi je trebalo da shvatim zašto je to tako. Uopće nisam bio u sadašnjosti. Kupovao sam te albume zato jer sam ih nekoć želio. Ali, ukus mi se promijenio u međuvremenu. I tako sam potrošio hrpu novaca za albume koje sam na kraju opet podijelio drugima…

Dogodilo mi se to i s knjigama. Imao sam period kada sam nakupovao hrpetinu knjiga s naslovima tipa “Životinje”, “Čuda prirode”, “100 najvećih građevina”, “Misteriji prošlosti”… I nikad ih nisam pročitao. Kad sam ih kupio, prelistao sam ih i odložio da sakupljaju prašinu. I onda sam shvatio da me opet opsjeo refleks iz djetinjstva kada sam gutao takve knjige a ponekad i nisam mogao doći do svake koju bih vidio u knjižari. Ali, ja više nisam dijete, a danas i nemam baš neki interes za sve te teme. I onda sam te knjige odlučio namjeniti tamo kamo stvarno pripadaju - poklonio sam ih djeci svojih prijatelja, neka kroz njih ispune svoju svrhu s kojom su kupljene. I presretan sam kad ih vidim da upijaju znanje iz tih knjiga, da znaju sve o životinjama i drugim stvarima koje su pročitali, i da njihovi roditelji ne znaju kud bi od toliko informacija s kojima ih opsjedaju i novim pitanjima o životu koja im naviru.

S klasičnom glazbom se još uvijek nisam oprostio. Na polici mi stoji preko stotinjak CD-ova, od najpoznatijih skladbi pa sve do krajnje egzotičnih. I ne slušam ih! A zašto ih držim? Uhvatio sam se s mišlju da ih želim zadržati zato da kada netko dođe k meni - da se imam s čime pohvaliti! Ha, koji motiv!? I u redu je! Svjestan sam ga, ali sam isto tako svjestan da u ovom momentu ne mogu maknuti tu glazbu. I tako taj dio čeka neka buduća vremena i neka buduća čišćenja. A ima tu glazbe pisane od prilično mračnih i teških skladatelja, poput Šostakoviča, čiji život i nije bio baš lak i vedar, a kojeg je vjerno uspio prenijeti u glazbu koju je pisao. I to sad stoji na mojoj polici. Više ga i ne slušam jer je davno završio period mojeg života kada sam se pronalazio u njegovoj glazbi, i kada je njegova težina rezonirala s mojom. Ali, kao da mi je još uvijek potreban neki podsjetnik na taj period, i neka ugoda me prožme svaki put kada slučajno negdje čujem fragment Šostakovičeve glazbe. Tko zna, možda sam baš zahvaljujući takvim periodima izrastao u ovo što sam danas, pa je ta glazba ustvari pozitivna uspomena na ono što je u konačnici rodilo dobrim!?

 

 

Najteže mi je bilo odlučiti što s fotografijama. Imao sam ih na stotine u albumima i u digitalnom obliku. Vrlo sam ih rijetko gledao, a kada bih ih nekome počeo pokazivati, taj bi vrlo brzo počeo zijevati. Osjetio sam da tu nešto ne štima, ali sam čekao da situacija sazrije. I tako, nakon prekida dugogodišnje veze i podjele materijalnih stvari, trebalo je odlučiti što s fotografijama. I krenuli smo na čistku - svatko od nas je izabrao tridesetak fotografija koje su bile najreprezentativnije, koje su prikazivale ključne osobe ili trenutke od djetinjstva naovamo. Ostale fotografije smo spalili! Osjećaj je bio neopisiv - otpuštanje prošlosti i mrtvih trenutaka zarobljenih na komadu papira, silno olakšanje. I nikad nisam zažalio zbog toga. A predivno mi je kada danas s nekim prođem kroz prikaze iz mojeg života u par minuta, bez zamaranja i dosade.

Prekidi veza, pogotovo dugogodišnjih, često budu traumatični. Strana koja je “ostavljena” zna produžavati vlastitu agoniju materijalnim uspomenama. Ljudi se spore oko toga što je najpametnije učiniti. Neki tvrde da bi trebalo ukloniti sve što ima veze s bivšim ljubavnim odnosima, drugi pak da bi trebalo čuvati uspomene. Osobno sam mišljenja da treba naći neku ravnotežu. U mojem skromnom albumu su fotografije nekih mojih bivših ljubavi, i ne skrivam ih pred sadašnjim partnerom. Bili su dio mojeg života, sudjelovali su u izgradnji mene, i želim imati uspomenu na njih. No, neke stvari sam i uklonio ako su me podsjećale na neke bolne trenutke i rađale mi neugodne asocijacije.

Mislim da je najteže kada se netko zakvači za odnos koji je odavno mrtav. Tako je jedan moj znanac, nakon prekida dugogodišnje veze sa svojom djevojkom, bio vrlo dugo vremena u stanju “vegetiranja”. U njegovom stanu njega nije bilo, osjećala se njena energija. Stan je bio beživotan, a tako i on. Tek se je nakon skoro dvije godine odlučio na čišćenje. Pobacao je hrpu mahom njenih stvari, prefarbao zidove, presložio stvari u ormarima, i time je počeo unositi sebe u prostor. Bilo mi je jako zanimljivo promatrati taj proces jer su promjene u stanu bile ogromne i pratile su ih njegove osobne promjene. A nije mu bilo lako, jer je čišćenje značilo i otpuštanje silne količine zakrčenih emocija. Ali on je ipak svakim danom bivao sve bolje i bolje. Međutim, u kakvoj je blokadi dotada bio govori činjenica da je svih tih dvije godine u kuhinji držao kutiju s kolačima s “posljednje večere”! Mislim da ovaj primjer vrlo zorno ilustrira kako naš životni prostor prati naše stanje duše.

 

 

Neko vrijeme slikam, stvaram osobne umjetničke ali i “energetske” slike. Događalo mi se da su u tom procesu nastale neke prilično mračne i teške slike. Slikanje je bilo medij kroz koji su takvi unutrašnji sadržaji izlazili na svjetlo dana kako bi se iscijelili. To mi se događalo kada bih slikao i za druge, na platnu bi se pojavljivala njihova “sranja”. Osjetio sam da su te slike iscijeljujuće, ali kada odrade svoje, trebalo ih je maknuti. Nije mi bila prihvatljiva pomisao da takvu sliku ja ili netko drugi ima obješenu na zidu u svojem stanu. Znao sam da ih moram spaliti. Mojem umjetničkom egu to je bilo nešto najteže za učiniti. U modernoj umjetnosti takve slike budu cijenjene jer prikazuju dubinu duše slikara i mračne procese koji su ga opsjedali. Ljudi vole životna sranja. Što je netko kontroverzniji to će privući više pažnje. I to je u redu s jedne strane. Ali, kako pokloniti ili prodati takvu sliku? Ja to nisam mogao učiniti. I tako sam neke svoje slike na koncu spalio. Nije mi bilo lako, ali znao sam da u svojem životu želim samo lijepe, pozitivne i podržavajuće sadržaje. I takve stvari želim i drugim ljudima.

Još mi uvijek dolaze takve tmurne slike, i slikam ih jer je to sredstvo mojeg iscijeljenja. Shvatio sam u međuvremenu da takve slike mogu biti sredstvo iscjeljenja i nekome drugome, pa ako nekoga privuče neka moja "mračna" slika znači da postoji razlog zašto toj osobi to treba. Važno je da svatko prati svoj razvoj svijesti i kada osjeti da je slika odradila svoje, da je makne, pokloni nekome drugome, ili vrati.

 

 

Eto, ovo su bila neka moja iskustva s prostorom, predmetima i procesima čišćenja. Vjerujem da ste i sami sebe pronašli barem u jednom primjeru i da ste dobili inspiraciju da učinite neke pomake u svojem životnom prostoru koje već dugo osjećate da trebate napraviti.

(izvorni tekst napisao sam krajem 2006. godine)

Intervju za Radio Pulu, 14. travnja 2010. u 21 sat, za emisiju Zelena nit: 1. dio, 2 dio.