Jučer sam s mamom vodio dug, ozbiljan i težak razgovor.

Sve je započelo kad sam joj rekao da imam osjećaj da prestajanje vođenja Tigrusa, internetske prodaje i zatvaranje obrta, kao i prisilna prodaja auta, te rješavanje svih spona s prošlošću, neriješenih zaostataka i dugovanja, ima neki viši smisao - da ostanem bez ičega za što bih bio vezan kako bih bio slobodan otisnuti se u svijet, preseliti se u inozemstvo, negdje gdje bi moj umjetnički potencijal mogao biti prihvaćeniji i plodonosniji u financijskom smislu. Taj zov sam tek počeo osjećati u sebi, ali vrlo intenzivno.

Ostala je zatečena - prvo sam pomislio vođena majčinskim osjećajem vezanosti za sina i mogućim razdvajanjem koje bi joj teško palo jer je jednog sina već izgubila.

No, ubrzo se razotkrilo nešto što me je prenerazilo. Počela je govoriti da joj se to ne sviđa, da joj se ne sviđa način na koji vodim život i da je razlog tome što su bili previše popustljivi prema meni i sve mi dopuštali, još od djetinjstva.

Upitao sam na što konkretno misli kad kaže da su bili popustljivi i tada mi je otkrila da nikad nije bila sretna s mojim životnim izborima. Nakon srednje elektrotehničke škole očekivala je da ću upisati Elektrotehnički fakultet, završiti ga u roku, zaposliti se na nekom sigurnom radnom mjestu, imati relativno dobru plaću, oženiti se, imati djecu i tako dočekati mirovinu.

A ja? Priređivao sam im neprestano iznenađenja, za njih vrlo neugodna. Umjesto na elektrotehniku, kao odlikaš svojom voljom sam otišao na Agronomski fakultet. Potom sam ga nakon dvije godine napustio. Postao sam Jehovin svjedok i sljedećih pet godina bio im obiteljska sramota. Potom sam izašao iz njihove zajednice i upisao geologiju na PMF-u. No, tada sam im rekao da sam homoseksualac što ih je vrlo neugodno šokiralo. No, bio sam mudar pa sam prvo napravio mrežu podrške u svojoj široj obitelji, tako da kad su vidjeli da mnogi rođaci stoje uz mene, malo su se primirili... ali nikad pomirili s tom činjenicom. Zainteresirao sam se za alternativu, počeo studirati shiatsu i masažu, te odlučio napustiti studij geologije. Novi šok za njih. Tada sam već živio s tadašnjim partnerom, kupili smo stan i uredili ga, kupio sam si i auto, prekrasni i skupi Mini Cooper. Izgledalo je da sam postigao stabilnost kojoj su se oni nadali, iako ne u aranžmanu koji su očekivali. No, tada je i veza pukla, ostao sam bez stana i otišao u podstanarstvo. Uskoro je i zajedništvo u poslu propalo pa sam se odvojio sa svojim obrtom i web trgovinom, te preselio k roditeljima u njihovu kuću, na gornju zasebnu etažu, uz plaćanje stanarine i režija, što je bila cijena moje privatnosti i mira, potaknuta oprezom s obzirom na djetinjstvo. I evo, upravo sam zatvorio obrt i prodao web trgovinu, a Minija također prodajem jer je uzet na leasing još u vrijeme negdašnjeg poslovnog partnerstva koje sada zahtijeva da se zatvore sve veze iz prošlosti. Ostajem na nuli, s nesigurnom i neizvjesnom budućnošću glede mojih novih interesa koji su se u međuvremenu razvili – slikarstvom, pisanjem i zen tarotom.

Za mamu je to sve bilo previše, s obzirom na njena izvorna očekivanja.

Rekao sam joj da na žalost od njih najčešće nisam osjećao podršku u ničemu za što sam se odlučivao u životu. Na to je uzviknula – “Pa kako da ti dam podršku kad si radio stvari koje se meni nisu sviđale!? Da si se odlučivao za ono što je meni bilo u redu imao bi podršku. Sam si si kriv za to.”

Upitao sam je da gdje je tu ljubav? Moje odluke nisu uključivale kriminal niti ikakve stvari koje bi naudile drugim ljudima, stvar je bila jedino životnih izbora između više mogućnosti i slijeđenja svojeg srca. Njen odgovor je i dalje da je njeno mišljenje da nisam u životu dobro odlučivao i da je normalno da nisam imao njihovu podršku. Nije razumjela da ljubav prema djetetu znači poznavanje DJETETOVIH potencijala i podržavanje njegovih želja ukoliko one nisu kriminalne naravi, a ne projiciranje vlastitih želja i očekivanje da ih dijete ispuni za njih. Opirala se mojem stavu da sve što sam od njih dobio je bilo PODNOŠENJE, a ne podrška mojih izbora. No, nije razumjela bit mojeg nezadovoljstva.

Znao sam da sam se vratio u obiteljski dom nakon smrti mojeg brata kako bih sam sa sobom raščistio neriješene obiteljske odnose. Mnogo sam toga shvatio i dosta se toga otkrilo. Ja sam se morao u sebi pomiriti s djetinjstvom kakvo sam imao, morao sam se pomiriti s odnosima koji su na djelu, morao sam se osloboditi očekivanja da ću možda jednom ipak dobiti njihovu otvorenu i iskrenu podršku i priznanje (neispunjenje kojeg je mojeg brata konačno odvelo u smrt), morao sam shvatiti da izvor podrške, snage i ljubavi trebam pronaći u sebi.

Jučer sam nekako postao svjestan da je vrlo vjerojatno da su moji roditelji dobili ovakvu djecu – mene s izrazito vijugavim i ponekad društveno neprihvatljivim izborima, i mog brata s teškoćama u učenju, problemom pažnje i hiperaktivnošću – kako bi učili fleksibilno i nerigidno izražavanje ljubavi. Nas dvojica smo očito izabrali takve roditelje kako bi uskraćivanjem podrške pokušali istu naći u sebi, kako bi snagu izvukli s izvora i ojačali suočavajući se s nepovoljnim okolnostima. Ne znam koliko je moj brat u tome uspio i je li prerano odustao, ili je i to bilo dio plana!? Ja se trudim iako mi nije lako – jutrima se budim s drhtavicom, imam povremene napade tjeskobe i panike, i kao da lebdim u oblaku neizvjesnosti, izgubljen u prostoru i vremenu.

Bilo mi je žao moje mame. Uživljena je u ulogu jadnice i žrtve koju je život gazio i priređivao joj neugodna iznenađenja. Nije svjesna vlastite trdoglavosti, rigidnosti i krutosti u stavovima. Sve što očekuje je da se ljudi i svijet oko nje promijene kako bi njoj konačno bilo dobro. Ne uviđa potrebu za vlastitom odgovornošću, jer ona smatra da kao “žrtva” nije ona kriva i ne treba ona ništa mijenjati sa svojim životom već drugi. I odbija prihvatiti svaku sugestiju i ukaz da je možda u krivu. Brani se da nije znala drugačije, da nije mogla, da nije imala snage, a sve zbog teških životnih okolnosti. Kad joj kažem da nikome nije lako i da ljudi uspijevaju unatoč izazovima, ili čak baš zbog izazova pred koje su postavljeni, odbija takve premise. Kad sam joj rekao da su joj se znanje i prilike uvijek nudile, ali ih je odbijala prihvatiti, tvrdila je da to nije točno. Kad se prije devet godina pokušala otrovati tabletama zbog obiteljske svađe između mog oca i brata, pa joj je znanica poslala alternativnu knjigu o afirmacijama i pozitivnom razmišljanju nije je ni pogledala. Danas tvrdi da se toga uopće ne sjeća. Ja se sjećam jer je ta knjiga meni otvorila put prema spoznaji i boljem razumijevanju sebe, s tom knjigom krenuo sam u istraživanje i “alternativu”.

Nije lako pomiriti se s takvom obiteljskom situacijom. Bilo bi lako da je sve crno, jer tada je najjednostavnije roditelje u potpunosti otpisati i krenuti dalje svojim putem. Lako je i kad je sve bijelo, ili s malo primjesa sive, lako je oprostiti i krenuti dalje, jer ljubav i podrška su ipak vidljivi. Ali kad je samo sivo, kad postoje i mnoge crne točke, te samo poneka bijela, čovjek je zbunjen. Ja sam zbunjen. Htio bih da je sve bijelo, da je lako. Ali nije. Moj brat je odustao.

Moje dosadašnje spoznaje govore mi da ipak ispod svega stoji ljubav. No, u tijelima ona nije manifestirana na adekvatan način. Moje iskustvo s bakom mi je bilo divan primjer te razlike između izražaja tijekom tjelesnog života i života u duhu. S mojim roditeljima, vjerujem da ću ljubav koja teče slobodno osjetiti najranije tek kada umru i dođu me posjetiti oslobođeni zatvora tijela, ili ako ne tada, onda kad im se i ja pridružim u duhu. Vjerujem da ću tada dobiti zagrljaj i jasno osjetiti njihovu ljubav za kojom sam žudio u ovom tjelesnom životu.