Volim proljeće. Ono mi je najdraže godišnje doba, sa svim svojim periodima, od onog ranog, još nedozrelog, kad tek počinju nicati proljetnice još dok se snijeg mjestimice zadržava u sjenama i dolovima, preko onih prvih toplih zraka proljetnog sunca i simfonije boja po šumama, livadama i vrtovima, te mladog, tek propupalog lišća nježne zelene boje, pa sve do kasnog proljeća kada se energija u prirodi već počinje transformirati prema lipanjskim vrućinama i ljetu. Buđenje prirode rijetko koga ostavlja ravnodušnim i zapravo, veselimo se toplijem vremenu i više svjetla nakon hladne, tmurne i mračne zime.

Obožavam proljeće. Ali, ne razmišljam o njemu. Spoznao sam to neki dan kad mi je jedna prijateljica rekla da jedva čeka slike cvjetnih livada i cvijeća. Odgovorio sam joj da sada uživam u zimi. Proljeću ću se radovati tek onda kada dođe. Zašto da sam mislima u budućnosti i da propuštam ono što je ovdje i sada!? A to ovdje i sada ima itekako mnogo ljepote. Naučio sam je vidjeti, a da toga uopće nisam bio svjestan. Ukazala mi je na to prijateljičina izjava. A kad sam znancima mailom poslao prezentaciju s prekrasnim fotografijama Aiguille du Midi u Chamonixu u Francuskoj s upitom tko bi želio ići sa mnom na tu opčaravajuću planinu, opet sam dobio odgovore "brrrr....", "prehladno", "radije bih neku plažicu" i slično. Iskreno, začudio sam se odgovorima. I ja volim "plažice i tropski raj". Ali, ali, ali sada je zima! Pobogu pa tko živi doista ovdje i sada!??? Ili svi volimo samo pričati o tome, voditi filozofske rasprave, uzdisati nad zrncima mudrosti u prezentacijama koje dobivamo mailom ili koje čitamo u nekom članku, časopisu ili knjizi, ali od konkretne primjene istih ništa!? Sadašnji trenutak prolazi mimo nas nezapažen, nedoživljen i neiživljen, a mi vrludamo negdje po nestvarnoj budućnosti (ili prošlosti)!?

Osjetio sam zadovoljstvo, zahvalio sam se samome sebi, što po prvi put potpuno jasno vidim ljepotu u zimi, što po prvi put uživam u njoj bez rezerve, cijenim je u potpunosti, prihvaćam je upravo onakvom kakva jest - hladna, tmurna, mračna, maglovita, zaleđena, bijela, "mrtva". U siječnju sam na Medvednici bio čak šest puta, unatoč padalinama, temperaturi nekoliko stupnjeva ispod nule, magli i drugim "vremenskim nepogodama". Život bi mi bio siromašniji da sam propustio osjetiti prirodu i u tom stanju prirodnih ciklusa, da sam propustio vidjeti ljepote koje i takvo vrijeme pruža, da sam propustio iskušavati svoju izdržljivost i spoznati da se mogu uspinjati unatoč snijegu i hladnoći i da mi je zapravo vrlo ugodno, toplo, čak i vruće da sam se sav preznojio, da sam propustio otkriti koliki je gušt čistiti snijeg na prilazu kući, da je blaženstvo biti prisutan ovdje i sada s punom sviješću, jer ljepote ne nedostaje, kao ni ugode, zadovoljstva, radosti i osjećaja ispunjenosti. Bože, toliko mi je lijepa zima da sam poželio živjeti na Islandu!

A proljeće... proljeću ću se veseliti tek onda kada dođe, jer ono sada nije ništa drugo nego blijeda slika u umu, nestvarna, beživotna i zapravo nepostojeća slika. I kako da mi takva donese utjehu, nadu i mir? Ljepota, mir i radost su već sada ovdje, oko nas, u prirodi i vremenu koje nas okružuje, kao i u nama samima. Samo je pitanje prepoznajemo li ih!?