ČLANCI

Sutjeskom Kamačnika

Sun, 22 Aug 2010 15:19:09 +0200

Štrudla od borovnice, neodoljiva goranska delicija, poslužena nam je na ušću Kamačnika u rijeku Dobru. Razmišljam kako je prošlo točno godinu dana od mog prvog izleta s većom grupom ljudi, a koji je obilježio preokret u mojem odnosu prema fizičkoj aktivnosti. Iako sam dosta planinario ranije u mladosti, zapravo nikad nisam bio sklon nekoj većoj fizičkoj aktivnosti, a posljednjih godina sam se totalno prepustio pasivnosti, zanemario fizičko kretanje, postao vrlo inertan i bezvoljan.

I taj izlet na Horvatove stube prošloga kolovoza bio je prekretnica (link). Započeo sam redovito planinariti, često i dvaput tjedno, a uz to sam kod kuće krenuo s vježbanjem joge. Uskoro sam počeo i mršavjeti, tako da sam do danas otpustio 15 kg. No, koristi te aktivnosti su bile dalekosežnije od samog gubitka viška kilograma. Ne samo da se odrazilo na kondiciju, fizičko zdravlje, liniju, već i na psihičko raspoloženje, a što je možda najzanimljivije, primijetio sam koliko se lakoća boravka u prirodi preslikavala u lakoću bavljenja i s drugim stvarima u životu. Shvatio sam koliko je fizičko tijelo i primjerena tjelesna aktivnost ključna za dobro funkcioniranje na svim ostalim područjima života, u emotivnim odnosima, kod intelektualnih zahtjeva, a napose u duhovnom osvještavanju i osobnom razvoju. Ne ide kuća bez temelja, kaže stara poslovica.

Dok smo uživali u štrudli, jezika ljubičastih od prebogatog nadjeva od tih šumskih bobica, igrali smo se s karticama anđeoskog tarota kojeg dosad nismo imali prilike vidjeti niti raditi s njim. Svatko od naše peteročlane družine dobio je svog duhovnog pratitelja za današnje hodanje šumom, te poruku ohrabrenja ili savjeta. Osobno me iznenadilo koliko sam se lako povezao s novim špilom, njegovom energijom, porukama, značenjima... možda baš zbog povezanosti klasičnog tarota s anđeoskim bićima i njihovim svjetlosnim porukama. Gotovo da sam mogao tumačiti karte bez čitanja poruka iz knjižice.

Kamačnik je studena rječica koja u punom obimu izbija na površinu podno vrlo strme amfiteatralne usjekline, te dužinom od 3,2 km teče prema rijeci Dobri u koju se ulijeva kod Vrbovskog, a u donjem dijelu toka usjeca se u kamenitu i mračnu sutjesku. Šetnica prolazi naizmjence s desne i lijeve strane vodenog toka kojeg se prelazi preko drvenih mostića, a u samom kanjonu mostići su izgrađeni i uzduž rijeke i okomitih litica, pa se s njih pruža čaroban pogled na sutjesku. Zbog velike vlažnosti, gotovo sva stabla prekrivena su debelim i mekim slojem mahovine, pa je njihovo grljenje poput ležanja na udobnom tepihu.

Duž šetnice su postavljeni edukativni panoi s nazivima biljaka, gljiva i drveća koje pažljivi (svjesni!?) promatrač može uočiti dok šeće ovim kanjonom ili općenito Gorskim kotarom ili planinama. Koristile su nam te informacije jer smo saznali kako se zovu pojedine biljke koje smo već susretali na dosadašnjim izletima, a naučili smo i kako razlikovati jelu i smreku, te da za Božić ljudi zapravo uopće ne kite bor, a najčešće niti jelku... Iznenađenje uz puteljak su nam bile bijele ciklame, nešto na što se vrlo rijetko naiđe!

Ujutro prije polaska, dok sam vježbao jogu, u meditaciji na kraju vježbanja došla mi je ideja kako još malo oplemeniti ta naša planinarenja. I tako, dok smo došli do jedne šljunčane plažice podno strme stijene i mostića, svima nam se svidjelo baš ovdje izvući zen kartice i otkriti temu na kojoj će nam šuma svojom energijom pomagati da je integriramo, otpustimo ili iscijelimo... kako to već radimo mjesecima, i kako nas svaki put oduševi i prikladnost teme i način na koji se to iscjeljivanje poslije odvija, najčešće bez našeg aktivnog upliva, što na kraju ispadne najbolje. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su nam zen karte pratile poruku koju smo već dobili kroz anđeoski tarot. Tu nema slučajnosti niti greške. Koliko smo se puta već uvjerili u te "slučajnosti", tj. da nema slučajnosti i da smo doista vođeni u ovome što radimo na našim izletima, no svaki put se iznova iznenadimo i oduševimo.

No, ovaj put sam nakon komentiranja zen karata društvo pozvao na meditaciju, baš kako sam dobio viziju tijekom joge. Stojeći uz vodu koja je tiho žuborila, te nas zapuhivala s hladnim i toplim strujanjima zraka, usmjerili smo pažnju na naša stopala i kontakt sa zemljom, vizualizirali smo korijenje koje nas čvrsto drži za tlo, dok smo istovremeno vitki i savitljivi kako bi odoljeli olujama života da nas ne polome, a niti iščupaju. Napajali smo se energijama Majke Zemlje dok smo osjećali ili vizualizirali da smo stabla. Ključan momenat bio je da osjetimo i druge oko nas, kao i drveće koje nas okružuje, da shvatimo da nismo usamljeno stablo na vjetrometini, već dio veće cjeline, međusobno povezani. Poslije mi je Bojana rekla da je i sama to pomislila prije nego sam nastavio s vođenjem kroz meditaciju... čudesni su to sinkroniciteti!

Tišinu i ljepotu kanjona samo na jednom mjestu remeti most autoceste koji se gore visoko kao zlokobna prikaza stere s jednog kraja na drugi, uz potmulo bubnjanje spojnice mosta svaki put kad bi prošao neki automobil. Nejasna mi je ta odluka da se autoput napravi baš iznad ovakvog carstva ljepote...

Na jednoj umjetnoj ustavi Lucija, Anamarija i ja odlučili smo osjetiti vodu, pa smo bosi prešli na drugu stranu rijeke. Voda je toliko ledena da bol prodire do kostiju! Ipak, bilo je uzbudljivo. Ja sam do izvora nastavio hodajući bos šumskom stazom malo prekrivenom kamenčićima, a malo mekim lišćem. Na izvoru nas je dočekalo jezerce intenzivno tirkizne boje, bistro, s pokojom pastrvom. Na tom se mjestu voda iz dubine diže i izlazi na površinu kao rijeka u punom profilu – rođenje izravno u odraslu dob. Lucija i ja smo se spustili niz padinu u želji da prohodamo rijeku do jezerca gdje je izvor, no voda je toliko bolno hladna, da nismo izdržali duže od 30-ak sekundi. Vratili smo se niže niz rijeku gdje smo morali oprati noge od zemlje crnice po kojoj smo se verali.

Nakon odmora i jela, vratili smo do jednog ogranka staze koji nas je doveo do sunčane plažice i "bazenčića" s toplijom vodom koji je netko napravio od gromada kamenja. Zapravo, plaža je nastala kao nanos šljunka bočnog potoka koji je sada presušio, ali koji je za kišne sezone bujični, sudeći prema količini nanesenog šljunka. Kraj bazenčića nas je iz vode znatiželjno (ili uplašeno!?) promatrala i jedna slatka zmijica.

Ovdje smo također izvlačili kartice, po običaju karte arkanđela Mihaela, često s konkretnim upitima. No, ovaj put smo se igrali s još jednim novim karticama, vrlo osebujnim grčkim kartama! No, to je iskustvo koje se ne da opisati, morate ga naprosto doživjeti...

Na kraju se poneko od nas opet počastio finom štrudlom s borovnicama, slijegajući dojmove s današnjeg hodanja prelijepom šumom kroz krasni kanjon predivne rječice. Tko zna što se događalo na nevidljivoj razini!? Kakvi su se sve procesi odvijali!? Zapravo, to nije niti važno. Najvažnija je naša namjera, svjesna i usmjerena namjera predavanja i prepuštanja s povjerenjem energijama prirode koje smo dio, prisutnost u sadašnjosti, te promatranje i uživanje svim čulima u onome što nas okružuje, u svakome detalju, a opet svjesni i onog nevidljivog. Svaki naš izlet je takav, svaki nas nadahnjuje, podiže, bodri, iscjeljuje... i svakom se uvijek iznova vraćamo s neskrivenom radošću.

Sve fotografije s ovog svjesnog planinarenja pogledajte ovdje.
Koncept svjesnih planinarenja pročitajte ovdje.

Divlji vrt među stijenama

Wed, 26 May 2010 16:48:53 +0200

Još kao klinac zanosio sam se idejom kako ću jednog dana posjetiti "špilju", kako sam tada zvao stijene ispod Pečovja koje su me intrigirale svaki put kad bi prolazili Medvedskim bregom na putu k rođacima u Čučerje. Tu želju sam i ostvario još prije 13 godina, kada sam imao 23 godine.

Prošlu nedjelju sam u sklopu svjesnih planinarenja koje vodim poželio ponovno otići do tih stijena, uzverati se na vrh i uživati u prekrasnom pogledu na sela ispod njih i istočni dio Zagreba. I tako smo troje nas došli do Vidovca gdje smo ostavili auto i zaputili se prema stijenama. Istočna prigorska sela su zanimljiva jer još uvijek liče na sela, unatoč asfaltiranim cestama, novijim kućama i suvremenim automobilima. Vrlo su česte drvene kuće ili starinske zidane kućice, dvorišta s domaćim životinjama i staje. Nakon što smo prošli gusto zbijene kućice sela Vidovec, neko vrijeme smo hodali kraj vinograda, voćnjaka i livada prije nego smo ušli u šumu.

Ubrzo smo došli do izvora podno jednog ogromnog hrasta. Voda je bila osvježavajuća i ukusna kao na malo kojem medvedničkom izvoru, a prizor toliko lijep da smo ovdje odlučili pogledati zen karte i otkriti temu za današnje šumsko iscjeljivanje. Zanimljivo je kako ponekad netko odmah shvati na što neka karta cilja, a nekad razumijevanje dođe i danima nakon izleta. U oba slučaja šuma iscjeljuje na dubljim i nesvjesnim razinama.

Nastavili smo uzbrdo, svako u svojoj tišini i s predajom prirodi, šumi i planini. Šuma je postala gusta, vidljivost u daljinu minimalna, no boja mladog lišća je još uvijek osvježavajuće svijetlozelena – melem za oči, smiraj za dušu, lijek za srce i srčanu čakru. Uspon nije bio toliko strm i izmjenjivao se s ravnijim dijelovima, no na jednom potezu morali smo zaobići čak tri srušena debla koja su prepriječila put. Prepreka se stvorila pred nama i treba je zaobići, baš poput vode koja uvijek nađe svoj put da teče dalje.

Naišli smo na pjegavog daždevnjaka koji nas je promatrao odmarajući nasred staze. Naravno, nismo ga baš htjeli dirati jer su njegove žute pjege upozoravale na otrovnu kožu. Na povratku smo uz jedan izvor vidjeli i ličinke daždevnjaka, duguljaste punoglavce s četiri nožice, koji za razliku od žabljih punoglavaca, vole tekuće i bistre vode, a ne stajaćice. Daždevnjak ili salamander (od arapskog "živi u vatri") simbolizira transformaciju i pomoć koja dolazi u toj preobrazbi izvana kroz neku osobu ili situaciju. Osim toga, on je simbol povezanosti i sklada s prirodom. Elementali vatre se nazivaju salamanderima, vjerojatno jer su se ti vodozemci pojavljivali kad bi ljudi u vatru stavljali cjepanice u kojima su se oni sakrivali tijekom zime. Izgledalo je kao da izlaze iz vatre, pa se često na grbovima daždevnjak prikazuje kao plamteće biće. Vatra je transformativna, pa otuda i simbolika tog lijepog bića.

Hodajući sve dublje u šumu postajalo mi je jasnije da smo promašili odvojak za stijene i da se ovaj put nećemo penjati na njih. Bila mi je to lekcija o prihvaćanju onoga što jest, o prilagodljivosti i uživanju u spontanosti, jer često bih si unaprijed zacrtao koje sve točke moramo posjetiti.

A uskoro smo imali priliku vježbati prisutnost u "ovdje i sada" kada je staza naglo postala strmija. Uspuhali smo se, zacrvenili u licu, a mislima čeznuli za trenutkom kada ćemo dospijeti na ravniji dio. Shvatio sam da nisam prisutan u "sada", već sam "tamo negdje" na ravnijem terenu. Koliko puta u životu kada nam je teško tako bježimo i nismo prisutni u sadašnjosti!? Potaknuo sam suputnice da vježbamo prisutnost, da osjećamo napor u svoj svojoj punini, da slušamo ubrzane otkucaje srca i zadihanost, da istovremeno budemo svjesni svega oko nas, onog stabla bukve, ovog moćnog hrasta, mahovine kraj puta, komarca koji nam zuji oko glave. Vježbali smo ne čeznuti za ciljem i olakšanjem sada kada nam je bilo teško, već potpunu usredotočenost na ono što je prisutno u sadašnjem trenutku, te da nastavimo korak po korak, koji onda postaje lakši kad ga rasteretimo čežnje za prestankom napora i muke.

Ubrzo smo imali još jednu priliku za vježbanje prisutnosti i tjelesne izdržljivosti kad smo započeli strmi uspon na Oštrec (737 mnm) kroz divlju šumu bukve, hrasta i mladih jela. Nije bilo staze već smo se zaputili prema stjenovitom vrhu poprijeko. Pogled na istočni dio Zagreba je bio prekrasan, a na samom vrhu dočekalo nas je iznenađenje – pravi botanički vrt! U prirodnom kamenjaru rasli su irisi, mirisne đurđice, žuti i narančasti ljiljani, te drugo cvatuće bilje. Ugođaju je doprinosilo neobično drveće i ostaci panjeva koji su izgledali kao neke apstraktne skulpture. Sa sjeverozapadne strane Oštreca prostiru se litice s kojih smo gledali na same vrhove krošanja drveća koje je raslo pod njima. Isplatio se svaki napor uspinjanja ovdje!

Nebo se smračilo i u daljini se začula grmljavina. Odlučili smo krenuti dalje kako nas oluja ne bi dočekala na samom vrhu zbog opasnosti od munja. Silazak je s druge strane brda bio jednako strm i naporan kao i uspon. Skrenuli smo s neobilježene stazice i poprijeko, kroz šumu koja se smračila zbog tamnih oblaka koji su sakrili sunce, krenuli prema brdu Pečovju čijim hrbatom smo također htjeli proći. Iako se nad nas nadvilo nevrijeme nimalo nismo bili zabrinuti. To je prekrasno kad je čovjek u prirodi – nekako se prestane brinuti i prepusti se tijeku zbivanja. Kiša je počela padati sve jače i jače, iako je šumski svod nas donekle štitio.

Prekid misije! Bilo mi je teško odustati od grebena Pečovja, ali ipak je zbog kiše bilo mudrije jednom stazom krenuti direktno prema Vidovcu. Široki put se spuštao kroz šumu kad nas je iza jednog zavoja dočekao neobičan prizor. Drveno sklonište, fotelja i stolić na kamenom podestu, ispred izvor, a u pozadini svetište s Marijinim kipom. Djelovalo je nestvarno, pa smo se šalili kako se je ovo materijaliziralo pred nama baš u trenutku kad nam je bilo najpotrebnije. Sklonište nije ucrtano na karti i doista je djelovalo kao šumsko proročište, s magom koji sjedi na fotelji i rijetkim planinarima prolaznicima čita sudbinu. E pa kad je već tako izgledalo, onda smo i mi odlučili ovdje pogledati poruke anđeoskih kartica! Odmorili smo se i okrijepili hranom, te čekali da kiša prestane padati.

Nakon nekog vremena kiša je počela jenjavati i ukazalo se plavo nebo. Krenuli smo iz proročišta sada po blatnjavoj i skliskoj stazi nizbrdo. Bilo je sklizanja, hvatanja za drveće i granje, a bome i padova u žitko blato. I to su čari šume!

Iako smo se pred kraj vraćali istom stazom odlučio sam nas do sela povesti gornjim ogrankom planinarskog puta. Sada smo prolazili ispod stijena Pečovja, ali bili smo preumorni da bi se penjali na njih, pa smo produžili dalje do jednog lijepog izvora koji je izgledao kao šumski wellness. Bio je tu izvor koji se ulijevao u bazen pa je djelovao kao šumski jacuzzi. Pokraj je bio drugi bazen s vodom stajaćicom, a niže je voda istjecala iz jacuzzija i tvorila vodeni tobogan. Jedan neobično lijep izvor.

Približili smo se selu pa smo odlučili na jednom polju s cvatućim ivančicama još jednom izvući zen karte da vidimo što se je događalo s našim temama koje smo u šumi iscjeljivali. Jako mi je bilo zanimljivo vidjeti kako su se sada otkrili dublji slojevi tema nakon što smo ih boravkom u prirodi i uloženim naporom odradili.

Izlet je zapravo ispao potpuno drugačiji od planiranog. Nismo vidjeli niti stijene Pečovja niti njegov greben. Ali zato smo otkrili božanstveni vrt na Oštrecu, "proročište" na nemarkiranoj stazi, te doživjeli zanimljiva iskustva – barikade stabala, susret sa salamanderom, čarobne izvore, te pljusak i grmljavinu s osjećajem bezbrižnosti. Još jednom nas je šuma okrijepila, opčarala i podržala, opet na čudesan način kako to samo ona zna, svaki put spremajući neko novo iznenađenje.

Sve fotografije s ovog svjesnog planinarenja pogledajte ovdje.
Koncept svjesnih planinarenja pročitajte ovdje.

Put plesa

Thu, 13 May 2010 13:57:11 +0200

Nedavno sam se konačno odvažio pokrenuti plesne radionice. Nije to neka nova zamisao. Zapravo, "kuha" ona u meni već nekoliko godina, ali uvijek sam nalazio razloge da ideju ne sprovedem u djelo. I sada je tu, plesna radionica koju sam nazvao Zen Dance Meditation.

Kao pravi kartomant želio sam vidjeti koja energija stoji iza te moje ideje, pa sam izvlačio anđeosku karticu s porukom mojih duhovnih vodiča. Poruka koju sam dobio glasi "To je tvoja životna svrha!". Baš sam se razveselio poruci, potvrdi i ohrabrenju, te momentalno osjetio bujanje energije u sebi. Nešto kasnije, razmišljajući o plesu i ovoj poruci odvrtio sam film unazad i uvidio kako su mnoge stvari koje su se zbivale u mom životu nekako vodile prema ovom trenutku.

Vjerujem da dolazimo na Zemlju i u ovaj život s određenom namjerom ili ciljevima koje duša postavi pred sebe. To je svrha našeg života, koju neki otkriju, dok je drugi više-manje nesvjesno odrade ili pak ne. Čitajući literaturu o tome stekao sam dojam da duša ponekad izabere povoljne okolnosti koje osobu podržavaju i vode prema ispunjenju svrhe, a ponekad izabere upravo suprotno, odredi si životne prepreke i nedaće koje kao osoba mora savladati kako bi se razvila i dosegla cilj ili ciljeve koje si je postavila.

Glede plesa, moj put je bio ovog drugog tipa, izabrao sam prepreku. A ona se dogodila još dok sam bio dijete. Moj otac, nesređena osoba potekla iz teških obiteljskih okolnosti, prenosio je isti obrazac na sljedeću generaciju. Između svih ludosti koje smo brat i ja trebali proživjeti s njim, jedna je bila posramljivanje vezano uz ples. Otac nas je doslovno tjerao, protiv naše volje, da plešemo pred njim, a onda nam se luđački smijao i uživao u našem osjećaju bespomoćnosti, posramljenosti, stidu i posljedičnoj fizičkoj sklupčanosti i ukočenosti. Ne trebam naglasiti koliku je to prepreku u meni stvorilo prema plesanju. Kasnije, u tinejđerskim godinama na zabavama ili vani u disko-klubovima obično nisam plesao jer sam se sramio, a pri samoj pomisli na ples ukočio bih se. Velika nelagoda me pratila i onda kada bih i pokušao nekako plesati.

Ukočenost je i dalje bila prisutna, ali očito je želja duše za plesanjem bila jača, pa sam u četvrtom razredu srednje škole sa sestričnom upisao tečaj klasičnih plesova i s njom često plesao kod nje, gdje su nas njeni roditelji hrabrili, poticali i divili nam se.

Svejedno sam i dalje često osjećao ukočenost, pa bih u prilikama gdje se trebalo plesati redovito posezao za alkoholom kako bih se opustio i odvažio na plesanje. A takvih prilika je bilo sve više, na raznim zabavama ili svadbama. Djevojke su voljele plesati sa mnom jer sam bio dobar u vođenju.

A na bratovom vjenčanju imao sam priliku prvi put ponovno plesati pred svojim roditeljima. Ovaj put po vlastitoj volji. Pred svadbu sam malo osjećao tjeskobu zbog traume iz prošlosti i jer sam znao da će oni biti prisutni i gledati me. Ali pobijedio sam! Znam da su me roditelji promatrali u čudu kako plešem i vrtim se s tetama, novopečenom šogoricom, kumama...

2000. godine, sa svojih 26 godina, žalio sam što sam imao takvu prošlost jer me privlačila želja za ozbiljnijim plesom i koreografijama, a smatrao sam da je sada već kasno početi baviti se takvim oblikom plesa. Čak sam jednom otišao na radionice Tihane Škrinjarić, ali odmah odustao jer se nisam snalazio među tinejđerkama.

I tada sam u tramvaju ugledao letak za Pet ritmova koji su me snažno privukli i znao sam da moram otići vidjeti što je to. Nisam uspio naći nikakvu pratnju, pa sam odlučio otići sam, tresući se od nelagodnog iščekivanja. Kad sam došao do dvorane gdje se to održavalo ugledao sam ljude kako se muvaju po svlačionici na način da sam shvatio da nisu prvi put na ovom plesu. A u dvorani su svi već plesali. Ja sam se ukočeno privio uza zid i mislio si "ajme, što je ovo!?". No, onda sam donio presudnu odluku – kad sam već ovdje, onda ću se zabaviti i plesati! I tako sam počeo kretati se, pomalo sramežljivo, ali važno da više nisam stajao uza zid. Čudilo me da nema nikakvog uvoda u radionicu, ali rekoh, nema veze.

No, to je bilo zagrijavanje dok se svi ne skupe. Tada su nas Silvija Tomčik i jedna gošća iz Engleske posjele u krug (bilo nas je oko 30-ak), pozdravile nas i objasnile nam o čemu se radi. Krenuli smo s "valovima", a one su nas vodile kroz svih pet ritmova, od nježnog uvodnog ritma kojim se izražava meka ženska energija, preko sljedećeg, oštrijeg i muškog, prema vrhuncu u kojem se spajaju obje energije. Vrlo ritmična glazba, brza i snažna pomogla mi je otvoriti se i iz mene je počela sukljati divlja plesna energija. Koje li je to bilo oslobođenje!!! Preostala dva ritma vodila su opet k umirivanju i meditaciji. Plesali smo sami, plesali smo u parovima gledajući se u oči i prateći energiju onog drugog. Bilo je naprosto divno.

Idući dan, uz oduševljenje sam osjećao i dozu nelagode jer se nisam mogao prepoznati što sam dan ranije izvodio, oslobođen svih sputanosti nakalemljenih kroz djetinjstvo, a koje su se drugi dan opet navukle poput koprene na dušu. Ipak, nastavio sam odlaziti na Pet ritmova, a uskoro su mi se pridružili i neki prijatelji koji su također ostali oduševljeni takvim plesanjem.

Shvatio sam tada da moja želja za "plesačkom karijerom" u smislu koreografije zapravo nije bila dorađena, jer koreografija zatvara i uči točno određenim, strukturiranim pokretima. U koreografiji i klasičnim plesovima, koliko god mogu biti zabavni, zapravo i nema previše slobode. Slijede se koraci i propisani pokreti i to je to. Pet ritmova mi je pomoglo otkriti za čim sam to zapravo težio, a to je bila sloboda pokreta i izražavanje sebe, bez straha što će drugi reći na to, jer se i svi drugi oko mene oslobađaju na isti način, a međusobno se kroz tu individualnost plesnog izraza podržavamo.

Uskoro je uz Silviju Pet ritmova počeo voditi jedan Britanac, koji mi je djelovao prilično hladno i koji je ples počeo strukturirati, voditi nas s jednog kraja dvorane u drugi i slično, što me je počelo smetati s obzirom na novootkrivenu slobodu pokreta i na dotadašnja iskustva s Pet ritmova. Uskoro sam prestao dolaziti...

No, plesao sam u vlastitom aranžmanu, sada s većom slobodom nego ikada, pa čak i klasične plesove. Sjećam se Karlovačkih dana piva kada sam s jednom znanicom u jednom šatoru tako "divlje" plesao da su se ljudi oko nas razmaknuli i okružili nas, a prijatelji su nam poslije rekli da su čuli svakakve komentare, tipa "di su se ovi našli!?".

Kad sam 2002. upisao shiatsu školu imao sam prilike i tamo plesati u sklopu edukacije i kao priprema za tretmane. To su također bili plesovi slobodnog izražaja, a ponekad i s povezom na očima.

Nekoliko godina kasnije, dok sam vodio svoje tečajeve masaže, znao sam kao pripremu za praktični dio s polaznicima plesati kako bi razgibali sve zglobove i podigli energiju za izvođenje tretmana. Uskoro sam se upoznao i s Oshovim zen kartama, pa sam 2006. ili 2007. godine, ne sjećam se točno koje je to ljeto bilo, održao svoju prvu plesnu radionicu u kojoj sam integrirao zen karte, ples i sva dotadašnja iskustva.

No, nekako je sve to stalo, vjerojatno zbog turbulentnih zbivanja u tom periodu mog života. Ali ideja je ostala i "kvasala se". Prošlog proljeća čak sam "slučajno" pronašao prekrasnu dvoranu i odmah pomislio kako bi bila idealna za ples, jer sam zazirao od sportskih dvorana ili dječjih vrtića koje bi uvijek pratio čudan miris i energija koja mi baš i nije odgovarala. Ova dvorana je bila savršena, nova, čista, velika, ozvučena.

Pričao sam ja drugima o svojoj namjeri da pokrenem takve radionice, postavljao na web stranice naznake o tome, a čak su mi se počeli javljati i zainteresirani. No, nikako da se odlučim, pokrenem i ohrabrim se...

I evo, prije dva tjedna dogodio se "klik" te sam održao prvu Zen plesnu meditaciju, u skromnoj postavi i u manjem prostoru mog centra, ali koja je otvorila vrata za dalje. Poslije sam radionicu preimenovao, tj. preveo je u Zen Dance Meditation, više iz marketinških razloga jer iz nekog razloga privlačnije je nešto što zvuči "engleski" nego "hrvatski".

Spojio sam svoja znanja i iskustva – ples, zen karte i osobni razvoj, te napravio koncept koji meni odgovara. Počinjemo s meditacijom i uzemljavanjem kako bi se otkvačili od energija iz kojih smo došli i međusobno se uskladili. Izvlačimo zen kartu kao temu za ples i tumačimo je. Ponekad će zen plesne meditacije biti tematske (npr. ples za pojedine čakre i sl.), a ponekad općenite. Počinjemo s plesom, ulazimo u ples i nastavljamo nasumičnim izborom glazbe svih stilova iz najrazličitijih zemalja. Cilj je osjetiti sebe u toj raznolikosti i izraziti se pokretom i onda kada nas glazba pokreće, ali i kada nam se ne sviđa. Završavamo s laganijom glazbom za izlazak iz plesa, te umirivanjem i hlađenjem u položaju koji nam je ugodan (ležeći, sjedeći...). Na kraju, tko želi može podijeliti dojmove s grupom. Vjerujem da će se koncept s vremenom mijenjati i razvijati i bit će zanimljivo promatrati kuda će sve ovo odvesti mene, a i druge koji će plesati sa mnom.

I na kraju zašto ples? Ples je odlična fizička rekreacija. Ples je užitak. Ples podiže energiju. Ples nas otvara, a kroz otvaranje izražavamo sebe, ono što doista jesmo. Ples nam pomaže da budemo svoji i autentični - tijekom plesa, a poslije i u svakodnevnom životu. Ples usmjerava pažnju na tijelo. Ples usmjerava pažnju na emocije. Ples nam pruža mogućnost da kroz pokret izrazimo ono što osjećamo u tijelu i emocije koje nam se javljaju. Ples nas oslobađa napetosti i svega nepotrebnog. Ples nas uči prihvaćanju sadašnjeg trenutka, onog što nam se sviđa i onog što nam se ne sviđa, jer oboje možemo slobodno izraziti kroz pokret. Ples je iscjeljujuć. Ples je čudesan.

Doživjeti kišnu šumu

Mon, 10 May 2010 15:10:17 +0200

Oblačan dan s povremenim škrapanjem kiše naveo nas je na razmišljanje poći ili ne poći u šumu. Odluka je pala. Nas šestero, Lucija, Anamarija, Ratka, Damir, Safiris i Boris, jednoglasno smo rekli: Idemo!

Krenuli smo iz Markuševca i najprije posjetili danas neaktivni Markuševečki kamenolom mramoriziranog vapnenca gdje nam je priroda poklonila kristale kalcita. Nastavili smo šumskom cestom do skloništa na prijevoju Njivice, a usput otkrili jedan, u kartu neucrtani izvor. Produžili smo prema dva poznata izvora, Mrzljaku donjem i gornjem, a na povratku se spustili do Baćuna.

Na samom početku puta vidjeli smo zanimljiva dvorišta s umjetničkim drvenim skulpturama i lijepo uređene vrtove. Makadam nas je uz potok Markuševec vodio prema kamenolomu. Boris se iznenadio kad je otkrio da je danas na platou kamenoloma paintball igralište, te da je cijeli kamenolom prilično zarastao. Prije desetak godina bio je još ogoljen, te se lako moglo pronaći kalcitne žile s relativno pravilnim kristalima (Boris je tada studirao geologiju, pa je često "kopao" po Medvednici). Ovaj put smo trebali malo više tragati, ali uspjeli smo naći pozamašnu odvaljenu stijenu tog kristala. Safiris i Boris su ponijeli čekiće i prionuli na posao. Pridružila se i Lucija, dok je ostatak ekipe lješkario ili lutao po kamenolomu. Odvalili smo iz stijene nekoliko lijepih kristala koje je Safiris ponijela kući.

Nakon ove fizičko-meditativne aktivnosti, na red je došlo izvlačenje zen karte, što je Borisova redovita praksa na izletima koje vodi. Karte nam otkrivaju temu u kojoj će nam šuma pomoći da je iscijelimo. Poželjeli smo vidjeti poruke kartica baš u kamenolomu. Ugođaju je pridonio i okrugli drveni stol sa šest panjeva koji služe kao stolci, upravo toliko koliko je brojala naša planinarska družina. Počela je lagana škrapuljava kišica, pa se kartama i tumačenju zapravo nismo posvetili kao inače, ali svejedno smo, svatko na svoj način, stvorili namjeru ovog pohoda u šumu.

Krenuli smo put šume. Vremenske prilike su još uvijek bilo neodređene i nismo znali što nas čeka, razvedravanje ili kiša, ali gledajući sve nas kao cjelinu, pratila nas je interesantna bezbrižnost u tom pogledu i želja da se predamo šumi u zagrljaj.

Putem nas je pratio Markuševečki potok, njegov žuborasti pjev i šuma koja je u samo tjedan dana od prozračne šumice postala gusta i tamna đungla. Preobrazba u raskošnu odjeću je uz vidljivu ljepotu nudila i pravu aromaterapiju. Kako je vjetrić popuhivao, do nas su dopirali svakojaki miomirisi, a mi smo odgonetavali kojoj biljci pripada trenutni cvjetni miris… busen mrtve koprive čiji su cvjetovi puni mednog soka koji smo isprobali na licu mjesta, zeleni tepih svakojakog bilja, kišom okupano lišće koje se sjajilo…

Malo iznad kamenoloma naišli smo na tunel koji danas služi za uzgoj šampinjona, a nekad ga je iskopala JNA kao sklonište duboko u planini. Nismo nikoga vidjeli na ulazu koji je bio otvoren, pa je Safiris malo zvirnula i napravila par fotografija. Boris je prije desetak godina bio unutra, jer su mu ondašnji radnici drage volje pokazali uzgajalište u mračnim stjenovitim dupljama, te ga još i opskrbili s vrećicom punom šampinjona.

Na oštrom zavoju šumske cestice jedan nam je biciklist, koji se već vraćao s vrha Medvednice i u čudu nas gledao kako tek sad idemo prema gore, otkrio bajkoviti izvor, neobilježen na karti, s odličnom studenom gorskom vodom, koja nas je okrijepila. Šuma i žbunje oko izvora su prelijepi, a u potoku je Lucija našla lijepo izglačane oblutke zelenog i glinenog škriljevca, koje je najprije htio uzeti Boris, pa ih je na kraju dao Ratki.

Odmičemo se od Markuševečkog potoka i krećemo uzbrdo, prema zapadu na usponu do prijevoja Njivice. Na mjestima se otvara širok pogled na kotlinu i Zagreb, koji je danas obavijen u vlažnu izmaglicu. Naišli smo i na "oči šume", jedna bukva nas je promatrala i pazila da ne pogazimo šumska stvorenja na putu, bube, puževe golaće koje je kiša izmamila i punoglavce u lokvama kraj puta.

Na Njivicima smo odmorili, pa nastavili prema izvoru Donji Mrzljak gdje je napravljeno i odmorište s klupicama i drvenim stolovima. Tu smo se opet susreli s potokom Markuševcem, u njegovom gornjem toku. Ratka, Lucija i Boris su probali izmjeriti širinu potoka na jedan neznanstveni način, a usput su dozvolili vodi potoka da pročisti njihove prve čakre i auru. A Safiris je malo čeprkala po potoku i pronašla lijep kamenčić kvarca.

Nastavili smo strmo kroz šumu prema Gornjem Mrzljaku, gdje se također nalazi odmorište i sklonište. Počela je padati kiša. Zapravo, nismo je osjetili jer nas je šuma štitila poput velikog zelenog kišobrana. Čuli smo samo uhu ugodno kapanje gore visoko u krošnjama. Baš smo pomislili kako je sada ljudima u gradu – možda su depresivni, sklanjaju se od kiše, mrgoduju protiv vremena, zavukli su se u svoje stanove i kuće. A vidi nas, bez kišobrana, suhi, uživamo u prekrasnom zelenilu koje je zbog kiše samo još dobilo na sjaju. Čudesno je kako šuma nudi utočište i zaštitu, jer usprkos kišnom vremenu mi nismo pokisli. I dok nam mediji nude kišnu prognozu, loše biometeorološke prilike uz koje idu glavobolja i bolovi u tijelu, kišna šuma nudi zdravlje, okrijepu, vitalnost i što je najvažnije zajedništvo prirode i ljudi.

Vratili smo se do Njivica gdje smo opet izvlačili, ovaj put anđeoske kartice, te grickali ostatke hrane. Nastavili smo kroz lijepu gustu šumu, vlažnu i nježnozelenu, sve do Baćuna.

Kada bi uspoređivali energiju prošlog, 7-satnog izleta od Čučerja do Lipe i Velike peći (fotografije s tog izleta) s energijom ovog izleta (sve fotografije s ovog izleta), mogli bi onu prethodnu nazvati pročišćavajuće-uzdižućom, a ovu relaksirajućom.

Šuma nam je pokazala da nas voli, ne samo osjećajem koji je budila u nama, već i svojim zelenim srcem koje je pred nama otvorila na suhom lišću…

Koncept svjesnih planinarenja pročitajte ovdje.

Jedan praktičan način kako zavoljeti sebe i svoje tijelo

Thu, 6 May 2010 20:11:02 +0200

Ne postoji osoba koja ne čezne za ljubavlju. Ne postoji osoba koja ne žudi za nježnim dodirom voljene osobe, roditelja, djeteta ili prijatelja. Ne postoji osoba kojoj ne trebaju osjećaji bliskosti i povezanosti koji se često izražavaju zagrljajem, poljupcem ili srdačnim rukovanjem. Možda postoje oni koji će reći da im to nije toliko važno ili da ne vole grljenje i "cmokanje", no, siguran sam da su nekad bili ranjeni i da se sada samo štite od moguće nove povrede. Istovremeno si uskraćuju životovažno iskustvo.

Potekli smo iz različitih obitelji, iz onih gdje su dodir i zagrljaj bili uobičajena i prihvatljiva stvar, kao i iz obitelji gdje se fizičko izražavanje naklonosti izbjegavalo kao "izraz slabosti" ili još gore, gdje je postojalo verbalno ili fizičko zlostavljanje. Gledajući oko sebe, malo je potpuno zrelih i zdravih pojedinaca koji su odrasli u savršeno funkcionalnim obiteljima. Većina nas zapravo se bori s ovom ili onom manjkavošću, s više ili manje potrebe da nadoknadimo toliko željenu potrebu za ljubavlju, prisnošću i priznanjem. I kao što je Bruno Šimleša napisao u svom članku Jedino smo sami sebi srodna duša, kojeg preporučujem da svakako prostudirate i promislite nad ispisanim mislima, traženje ljubavi, prisnosti i priznanja od drugih kojima samima to nedostaje, jednako je kao da tražimo pozajmicu od osobe u bankrotu.

Doista, ključ je u tome kako u sebi otkriti ljubav prema samome sebi, kako se u sebi otvoriti na prisnost sa samim sobom, kako sami zavoljeti sebe i svoje tijelo da bi mogli uživati u njemu, a time dozvoliti i dodir druge osobe, prisnost, povezanost i zajedništvo. Uzalud to tražimo od naših partnera, od naših roditelja, djece ili prijatelja, ako sami sebi nismo dozvolili primanje, ako sami sebe nismo pripremili kroz svjesnost o vlastitoj vrijednosti. Tjelesnost se prožima s emocijama, sa sviješću o sebi i s duhom. Često se događa da nedostatak na jednom području kompenziramo drugim, bol jednog aspekta prikrivamo agresivnim isticanjem nekog drugog aspekta. Potrebu za tjelesnim dodirom kao izrazom ljubavi i prisnosti često zamjenjujemo sa seksualnošću, pa ili postajemo seksualno nezasitni ili čak promiskuitetni, a u drugoj krajnosti frigidni romantičari zaneseni "višim idealima ljubavi, intelekta ili duha". Umijeće je naučiti se nevinoj prisnosti ljudskog dodira lišenog seksualnosti koji možemo izražavati s prijateljima ili rođacima, a istovremeno u potpunosti uživati u vlastitoj tjelesnosti i seksualnosti s partnerom s kojim nas povezuje i emotivna otvorenost, intelektualni sklad i duhovna srodnost.

Pitanja koja bi si trebali postaviti: Ustručavamo li se dodira drugih ljudi? Je li nam neugodno kada nas netko zagrli ili poljubi u obraz? Postoje li dijelovi tijela na kojima smo osjetljivi na dodir ili nas neobično škakljaju? Imamo li pak nezasitnu potrebu dodirivati druge? Kakvo mišljenje imamo o vlastitom tijelu? Volimo li se onakvima kakvi jesmo? Volimo li sami sebe dodirivati i maziti? Ili se osjećamo odvojenima od vlastitog tijela i neugodno nam je pogledati se u zrcalo? Kakav nam je seksualni život? Sami smo ili smo u nekom odnosu? Kako pristupamo seksu? Kao nečemu što treba odraditi ili se "ispucati"? Osjećamo li svog partnera ili partnericu, ne samo tjelesno već i energetski i emotivno? Je li nam cilj samo seks ili nas povezuje ljubav? Jesmo li možda promiskuitetni? Tražimo li samo seksualno pražnjenje jer smo na taj način zaštićeni od emotivnog vezivanja i moguće boli? Ili izbjegavamo seksualne odnose, čak i s voljenom osobom?

Smatram da je masaža jedan od načina kako možemo zavoljeti vlastito tijelo i uskladiti tjelesnost (i seksualnost) s emotivnim, intelektualnim (spoznajnim) i duhovnim aspektom našeg postojanja kao izraza duše.

Masaža se obično smatra tehnikom koja prije svega služi za opuštanje, kao i za otklanjanje boli iz napetih i ukočenih mišića. Pojedine tehnike masaže usmjerene su i na druge terapijske učinke: poticanje cirkulacije, eliminaciju toksina, otklanjanje celulita, sportsku pripremu tijela za trening ili postrekreacijsko opuštanje i sprječavanje upale mišića, postizanje energetskog balansa u meridijanima, čakrama ili auri putem brojnih tehnika poput shiatsu, tui-na, ayurvedske masaže i drugih manuelno-energetskih terapija, dubinsko tretiranje fascijalnog tkiva ili korekcija posturalnog stanja mišično-koštanog sustava, a s korištenjem eteričnih ulja ili drugih ljekovitih pripravaka opseg terapijskog djelovanja se još više proširuje i produbljuje. Osim toga, odlazak u wellness centre, spa, lječilišta i toplice danas spada u imidž suvremenog uspješnog muškarca ili žene. Nesumnjivo je bilo kakva masaža bolja od nikakve, a učinci su nedvojbeni, barem u nekom od nabrojenih aspekata. Ipak, naglašavam da bi bilo mudro izabrati kvalitetnog terapeuta koji je doista educiran, a ne priučen u području u kojem radi, te da u svom radu koristi najkvalitetniji materijal (npr. eterična ulja vrhunske kvalitete), te da izražava profesionalni pristup pun poštovanja i usmjerenosti na vas kao klijenta, a ne da samo odrađuje tretmane jer je limitiran vremenom i od poslodavca zahtjevanom dnevnom kvotom klijenata, pa zapravo radi kao na traci. Budite svjesni da zaslužujete najbolje!

Za masažu sam se zainteresirao još 2002. godine kada sam samostalno započeo s vježbanjem na prijateljima slijedeći upute jedne knjige. Tada sam krenuo i na osobne shiatsu tretmane, pa sam oduševljen njihovim učinkom ujesen krenuo u shiatsu školu. Iste godine sam iniciran u Reiki, a u shiatsu školi sam samo produbio osjećanje energije u dlanovima i njihovu osjetljivost. Iduće godine sam završio i tečaj aromamasaže i refleksoterapije, te počeo prakticirati sve te tehnike i polako ih spajati u jedan osobni integrirani sustav. S osnivanjem Centra Cedrus 2005. godine započeo sam profesionalno bavljenje terapijom kroz masažu, te počeo držati tečajeve i podučavati druge. Kroz godine sam prolazio kroz različite faze spoznaje i praktičnih iskustava, a pružanje tretmana bilo mi je jednako korisno kao i primanje različitih masaža i terapija od drugih terapeuta i masera. Kako sam se 2008. počeo više baviti Oshovim zen kartama i osvještavanjem životnih priča pomoću tog vrijednog duhovnog i psihološkog alata, osjećao sam potrebu da nekako integriram sva ta znanja i pristupe.

I tako je nastala zen masaža – terapija koja uz sve uobičajene koristi koje jedna masaža pruža, ima fokus prije svega na potonuće u sebe i, kao što sam već naveo, na usklađenje tjelesnosti (i seksualnosti) s emotivnim, intelektualnim (spoznajnim) i duhovnim aspektom našeg postojanja kao izraza duše, tj. zen masaža pomaže zavoljeti sebe, od temeljnog, tjelesnog aspekta pa nadalje.

U zen masaži se služim hvatovima klasične masaže, refleksoterapije i shiatsua. Odlično poznajem anatomiju, tako da uz senzibilnost dlanova osjećam tkivo pod prstima, a hvatovi i pokreti nisu mehanički već su obilježeni punom usmjerenošću pažnje i energije koja spontano počinje teći kroz dlanove (što se manifestira kao iznimno vrući dodir koji neizmjerno godi svakome koga sam dosad dotakao). Umjesto sintetskih i koži nekompatibilnih "bebi ulja" koristim hladno prešana i nerafinirana biljna ulja koja hrane i njeguju kožu, te eterična ulja vrhunske kakvoće, botanički i kemijski definirana prema standardima najstručnije i najpreciznije francuske škole aromaterapije. Ulja djeluju na fizičkoj razini svojim farmakološkim komponentama, ali i energetski svojom esencijom pretočenom iz živih biljaka. Zvučna pozadina je također terapijska jer koristim brainwave glazbu koja uspostavlja ravnotežu lijeve i desne polovice mozga, te usklađuje moždane valove na theta i delta frekvencije koje omogućuju opuštanje, smirenost, fokusiranost, inspiraciju, otvaranje na nove ideje i rješenja, itd.

Moje terapije uvijek imaju i određenu namjeru, a ona se otkriva kroz zen analizu klijentovog stanja pomoću zen karata. Analiza stanja otkriva trenutni put klijentove duše, vrline i slabosti, područja podrške i područja na kojima treba raditi. S osvještavanjem toga i s prepuštanjem tretmanu s jasnom namjerom produbljuje se iskustvo iscjeljivanja i postizanja osjećaja cjelovitosti.

No, najvažniji aspekt mojih tretmana je dodir. Ne dodir koji otklanja napetost, opušta mišiće ili putem kojeg prolazi iscjeljujuća univerzalna kozmička energija, već fizički dodir usmjerene ljubavi koji klijentu ili klijentici pomaže zavoljeti sebe. Meditativno stanje u koje vrlo brzo nakon početka terapije zapadamo i klijent(ica) i ja kao terapeut uklanja ograničenja nametnuta životnim traumama i okolnostima života i otvara put istinskoj ljubavi. A što može biti više iscjeljujuće od one čiste, božanske ljubavi!? Moje iskustvo tretiranja je da se u takvom stanju brišu granice između mladosti i starosti, između muškoga i ženskoga, između osobnih preferencija, sviđanja ili nesviđanja. Ostaje samo čista ljepota, ljepota duše koja se ogleda i u ljepoti fizičkog tijela (kakvo god ono bilo prema našim kritičkim mjerilima temeljenima na medijskim utjecajima). Kako tu ljepotu vidim i osjetim ja, tako je osjeća i klijent ili klijentica, ako već ne u potpunosti svjesno onda sigurno na jednom dubljem nivou koji ostaje zapamćen i djeluje iscjeljujuće još sljedećih nekoliko dana. U takvom stanju duha, kad se i sâm nalazim u ulozi klijenta, tj. primatelja masaže, ustajem s masažnog stola ne samo opušten, već sam svjesniji svojeg tijela, bolje izgledam sam sebi, volim se više, dodirujem se dok brišem ostatke masažnog ulja sa sebe i uživam u tom dodiru. Znam da bih za potpuno iscjeljenje trebao ići redovito na masažu, barem jednom tjedno kroz neko duže vrijeme. Na žalost, još se nisam doveo u stanje discipline i odlučnosti da si dozvolim takvo primanje, užitak i iscjeljenje na području voljenja svojeg tijela, pa se moje osobne terapije zasad svode na sporadične posjete terapeutima...

Ono čega se mnogi uplaše u takvom meditativnom stanju je seksualnost, koja se može osloboditi, probuditi i pomiješati s osjećajem voljenja samog sebe i svojeg tijela. Žene se mogu uzbuditi, a muškarci dobiti erekciju, a i sam terapeut može osjetiti slične energije. Ono što je važno razumjeti je da je to dio procesa iscjeljivanja u kojem i seksualnost želi zauzeti svoje pravo mjesto. Ne treba se stidjeti tih osjećaja, već naprotiv, postati ih svjestan i dozvoliti im da budu prisutni bez osuđivanja. Ionako je previše potiskivanja seksualnosti u našoj kulturi i odgoju. Za terapeuta je važno da zadrži profesionalnost i energetski pomogne osobi da preusmjeri probuđene energije u iscjeljivanje nekog problematičnog dijela tijela ili organa umjesto da, kako to bude kod neosvještenih i manje discipliniranih pojedinaca, one odmah krenu na genitalije. Uopće ne čudi toliki broj oglasa za usluge masaže koje objavljuju "zgodne crnke" ili "atletski građeni mladići", a iza kojih se zapravo kriju erotske i seksualne usluge, što je zapravo neiskorišten potencijal iscjeljujućeg dodira koji se isprazni kroz genitalije, zapravo ode u prazno.

Vrlo je važno da je terapeut dovoljno svjestan i jak da pobudi te iscjeljujuće energije kod klijenta ili klijentice, a da sâm ne podlegne iskušenju i izgubi profesionalnost. Muškim heteroseksualnim klijentima može biti neugodno ako im se probude takve energije dok ih masira muški terapeut, jer se mogu uplašiti za svoj spolni integritet. Slično se može dogoditi i ženama s maserkama, ali rjeđe jer su žene općenito senzibilnije, empatičnije i sklonije međusobnom povezivanju i izražavanju bliskosti putem dodira. Osobama može biti i neugodno ako su u skladnoj vezi, pa se uplaše za svoju vjernost jer ih zbuni prisutnost takvih osjećaja s nekim nepoznatim. Važno je da terapeut, a po mogućnosti i klijent ili klijentica, znaju da buđenje takvih energija nema veze sa spolom, niti sa spolnom orijentacijom, seksom ili s godinama, već s buđenjem ljubavi koja dolazi iz Bića, a na svom putu "čisti" nesklad na relaciji fizičko-emotivno-mentalno-duhovno. Kao terapeut osjetio sam te energije ljubavi prema oba spola i prema svim dobnim skupinama, i to je jedno zadivljujuće iskustvo jer mi je svaka osoba postala prelijepa. To je ono što iscjeljuje, iscjeljuje osobu koja prima tretman, ali iscjeljuje i terapeuta. Važno je to ne smetnuti s uma. Onda se bilo kakva neugoda može prihvatiti kao ograničenje koje se iscjeljuje samim tretmanom, a bez straha od bilo kakvog fizičkog ili energetskog napastovanja, iskorištavanja ili "preobraćivanja" u smislu spolne orijentacije.

Do nedavno sam i sâm zazirao od tih energija jer nisam znao što bih s njima ako bi se probudile, i kod mene samog, a još manje ako bi se pokrenule kod osobe koja leži na masažnom stolu. Danas sam svjestan iscjeljujućeg potencijala toga i kako se s ljubavlju koja se probudi iz dubine duše u meditativnom stanju tretmana takve energije daju iskoristiti za osobnu transformaciju i voljenje samoga sebe i svojega tijela.

Nakon serije ovakvih dubokih, svjesnih i istinski ljubavnih tretmana, klijenti ili klijentice postaju svjesniji svojeg tijela, svoje ljepote, snage i dubine oslobođene energije koju potom mogu u punom smislu primijeniti na povezivanje sa svojim partnerom, a ako su samci ili samice onda se otvoriti na to da u svoj život prizovu "srodnu dušu".

Iscjeljivanje energijama prirode

Fri, 23 Apr 2010 12:22:55 +0200

Iscjeljujuću moć prirode, šume, livade, planina i stijena, jezera, rijeka i mora poznavali su već drevni narodi i plemena, a posebno njihovi svećenici, druidi, vračevi ili šamani. Moderan način života odvojio je čovjeka od tog izvora, a one rijetke trenutke koje i provede u prirodi najčešće ne usmjerava svjesno na sve blagodati koje ona pruža.

Osim očigledne koristi za fizičku kondiciju, snagu, izdržljivost, mršavljenje, poticanje cirkulacije i slično, hodanje šumom i planinarenje produbljuje disanje koje vjetri pluća i osvježava cijelo tijelo i sve organe, a intenzivnije pomicanje ošita masira unutrašnje organe i potiče peristaltiku crijeva. Kako se i mozak opskrbljuje većom količinom kisika psihički zamor nestaje, misli se bistre, a lučenjem hormona endorfina poboljšava se i raspoloženje, te se vrlo lako iz stanja umora, bezvoljnosti, apatije i depresije prelazi u stanje dobrog raspoloženja. Čak i ako poslije hodanja osjećamo fizički umor i laganu upalu neuvježbanih mišića, dobrobit daleko premašuje te male neugodnosti. Zapravo, taj umor će omogućiti vrlo dobar, zdrav i dubok san.

Priroda iscjeljuje i na puno dubljoj razini - čisti auru, izvlači iz našeg energetskog sustava “mrtve” i nepotrebne rezidue raznih emotivnih, psiholoških i energetskih procesa ili svakodnevnih zbivanja i interakcija s drugima, te osvježava naše biopolje (“puni nam baterije”). Osim toga pomaže nam uzemljiti se i ukorijeniti, što je nužan preduvjet za uspješno nošenje sa životom i savladavanje izazova i problema, te za uravnotežen odnos prema materijalnim, fizičkim i tjelesnim aspektima življenja koji su važan temelj za osobni razvoj i na drugim razinama postojanja (kako kaže poslovica: “kuća se gradi od temelja, a ne od krova”).

Svjesno planinarenje usmjerava pažnju na sve te aspekte boravka u prirodi kako bi vrijeme koje provedemo u njoj maksimalno iskoristili za vlastito iscjeljivanje, a koje nam ona tako nesebično nudi. Obraćamo pažnju na noge i stopala dok pazimo gdje stajemo (što nam pomaže da se uzemljimo), dok se penjemo istežemo meridijane mokraćnog mjehura i bubrega koji prolaze stražnjom stranom nogu i duž kralježnice (pa se rješavamo strahova koji su vezani uz element vode i te organe), promatramo detalje krajolika kroz koji se krećemo, osluškujemo tišinu šume i zvukove kojima priroda obiluje, mirišimo cvijeće, koru drveća, zemlju, kušamo plodove prirode i pijemo čistu izvorsku vodu (sve to nam pomaže biti prisutnima u sadašnjem trenutku), bosi hodamo mekim travnjakom ili umačemo noge u svježi planinski potok (što je također pomoć kod uzemljavanja i energetskog čišćenja), opipavamo kamenje i stijene, grlimo drveće i ukorijenjujemo se s njegovim korijenjem (povezivanje s prirodom na direktan i taktilan način), valjamo se u lišću ili snijegu i dozvoljavamo djetetu u sebi iskonsku radost i slobodu... Sve to i mnogo više od toga čini svjesno planinarenje nezaboravnim iscjeljujućim iskustvom!

A tu je još i pomoć Oshovih zen karata i anđeoskih kartica kojima si pomažemo osvijestiti koja tema nam je važna da je tom zgodom otpustimo ili integriramo, a to je zapravo iscjeljivanje. Zen kartu je dobro izvući negdje na početku avanture, a anđeoskim karticama dobivamo pojašnjenja ili odgovore na specifične upite kasnije tijekom izleta, obično kad se zaustavimo na nekoj energetski snažnoj lokaciji koja je istovremeno prekrasna za oči i sva ostala čula.

Postoji mnogo takvih lokacija, pa svjesno planinarenje osobno organiziram na mjesto koje po zahtijevanoj kondiciji odgovara većini u grupi (lakše, srednje i zahtjevnije ture). Oni koji iz nekog razloga (još uvijek) zaziru od planinarenja i šume, mogu otići u jarunski labirint koji pruža također zanimljivo iskustvo prirode i iscjeljivanja, a mogu zatražiti i moje vođenje.

Da bi dobili još jasniji uvid u to kako izgledaju svjesna planinarenja i na koje sve načine priroda pomaže i iscjeljuje, pogledajte sljedeće tekstove:

Čarobna šuma šafrana 500 Horvatovih stuba - kad priroda iscjeljuje... Povratak na tron Da, krivo je vrijeme!? Kad nam šuma govori... Kako svjesni boravak u šumi može promijeniti tijek stvari
Doživjeti kišnu šumu
Divlji vrt među stijenama
Sutjeskom Kamačnika
 Fotografski putopisi s planina (foto-albumi)

Trajanje svjesnog planinarenja je najmanje 3 sata, pa naviše, ovisno o ruti i planini koju “osvajamo”. Ako zatrebate vodiča, možete mi se obratiti za individualno ili grupno vođenje...
Sve informacije zatražite na mail: boris.pecigos@gmail.com.
 Boris Pecigoš, vodič

Proljetno raščišćavanje odnosa

Wed, 24 Mar 2010 13:30:45 +0100

S dolaskom proljeća i toplijih dana mnogi od nas već tradicionalno imaju velika pospremanja. Zimsku odjeću zamjenjujemo laganijom, uklanjamo nepotrebne stvari, ličimo zidove, uređujemo okućnicu, povrtnjake, voćnjake i vinograde... Netko radi i proljetno čišćenje organizma djelomičnim ili potpunim postom, ili pak nekim kurama čajevima i ljekovitim biljnim pripravcima... Mnoge žene pak kreću na često nezdrave dijete i anticelulitne tretmane kako bi se pripremile za ljetno razgolićavanje...

Već sam pisao o proljetnom pospremanju i izbacivanju krame kako bi rasteretili svoj životni prostor od nepotrebnog (energetskog) opterećenja (1. dio, 2. dio). Na internetu se mogu pronaći brojni savjeti o provođenju proljetnih kura čišćenja organizma, kao i o zdravoj proljetnoj prehrani. Svakako preporučujem da iskoristite uzlaznu energiju proljeća kako bi se oslobodili svega nagomilanog tijekom zime i prethodnog ciklusa, te osvježili tijelo i duh i pripremili se na nadolazeće aktivnije razdoblje.

No, što je s odnosima? Raščišćavamo li i odnose s vremena na vrijeme? Ili dopuštamo da nas po inerciji godinama okružuju više-manje isti ljudi, čak i ako duboko u sebi osjećamo da se određeni odnos "potrošio", da smo ga nadrasli ili da nam se zbog promjene interesa, uvjerenja, stavova ili razvoja svijesti putevi razilaze?

Neću pisati uopćeno, već ću radije s vama podijeliti svoja iskustva, koja su se, slučajno ili ne, poklopila s dolaskom proljeća. Nadam se da će vas ona potaknuti da i sami djelujete u skladu s pozivom vaših srca i da pokrenete promjene u vašim stagnirajućim odnosima.

Rodbina. Kažu ljudi "krv nije voda", a ja velim "krv može biti lanac s kuglom oko gležnja ili uže koje guši"! Godinama sam razmišljao kako se postaviti prema užoj i široj obitelji, te formalnostima koje ona povlači. S vremenom sam počeo osjećati sve veći otpor prema okupljanjima i posjetima kojima je jedini uzrok i razlog krvna srodnost, a ne međusobno duboko poštivanje i sličnost u svjetonazorima ili interesima. Kako sam nakon srednje škole počeo odabirati ili živjeti puteve koji i nisu baš bili u skladu s "normalnim" i "očekivanim", počevši od spolne orijentacije, pa preko religijskog opredjeljenja, pristupa studiranju, radu i poslu, te, danas, alternativnom gledanju na postojanje, postao sam "crna ovca" (ili "bijela vrana"?) u obitelji. Želeći izbjeći otvoreno neodobravanje i sukobe, kao i uzaludna objašnjavanja "zašto sam ovo?" ili "kako sam ono?", počeo sam se povlačiti od obiteljskih okupljanja. S vremenom je ostalo vrlo malo dodirnih tema, osim pričanja o vremenskim prilikama ili slušanja površnih razgovora o politici, obiteljskim zbivanjima (tko se je oženio, tko je rodio, tko gdje radi, tko je kakav itd.) i zdravlju, a sve popraćeno vještom glumom kako bi se ostavio pozitivan dojam, obično bolji od stvarnog stanja. Ne kažem da je loše razgovarati o takvim stvarima, no, moj temelj za ispunjavajući odnos je razgovaranje iz duše, razumijevanje i razvoj svijesti i životnih izazova koji nas okružuju. Ako to izostaje, površni razgovori mi sami po sebi postaju nezanimljivi ili samo povremeno prihvatljivi.

Jedna moja rođakinja me opsjedala neko vrijeme želeći se vidjeti sa mnom. Prilikom zadnjeg susreta veći dio razgovora se svodio na njeno hvalisanje kupnjom odjeće "s potpisom", kočoperenjem na putovanjima i sličnim temama koje su, meni je to bilo očigledno, služile kako bi prikrila duboko nezadovoljstvo samom sobom, svojim brakom kao i osjećaj izgubljenosti po pitanju posla i karijere. Ubrzo sam počeo zijevati i donio zaključak da se s njom više ne želim viđati, bez obzira na krvno srodstvo. Na žalost, nije bila spremna pričati o onoj istinskoj sebi, onoj koja itekako vapi za pomoći, razumijevanjem, razgovorom. To bi bio iskreni razgovor iz duše i srca, razgovor koji bih itekako prihvatio i koji bi ispunio i mene i nju. Ovako, rastali smo se s osjećajem razočaranja i neispunjenosti. Njen ego je privremeno bio nahranjen, ali u dubini joj je ostala praznina.

Sljedećih mjeseci sam izbjegavao javljati joj se na telefon jer bi me uvijek pozivala na red zašto joj se ne javljam i kad ćemo se vidjeti. Znao sam razlog zašto je izbjegavam, ali kako joj to reći!? Ako joj kažem direktno, mala je vjerojatnost da će razumjeti i da neće ostati uvrijeđena. A izbjegavanje također ne riješava problem. Odlučio sam ostati vjeran svojem osjećaju da ne želim više takve kontakte u svojem životu, bez obzira na krvno srodstvo i bez obzira što sam teško nalazio riječi i da sam sebi objasnim zašto to ne želim. Jednostavno sam tako osjećao! Zašto to ne bi bilo dovoljno? Bez racionalnog pojašnjavanja.

Na kraju sam se domislio taktičnom odgovoru koji je ne bi uvrijedio, a koji s moje strane ne bi bio laž (jer pokušavam izbjegavati da se lažima opravdavam za nešto što ne želim ili me ne zanima, a teško mi je otvoreno priznati). Na još jedno njeno prozivanje zašto joj se ne javljam objasnio sam da je jednostavno stvar u prioritetima, te da je sada tako i neka se ne ljuti. Začudio sam se kako je takav odgovor prihvatila, a da se nije uvrijedila. Otada me više ne zove.

Slušam od znanaca kako su mnogima obiteljski odnosi koje održavaju "reda radi" veliko opterećenje. To doista jest izazov. Moja odluka je bila da se povučem u svoj svijet okružen ljudima koje doista volim i koji mi odgovaraju kao društvo. To ne mora biti i vaša odluka, ali, možda vas ovaj moj primjer ipak malo potakne da razmislite koliko ste autentični u tim odnosima i odgovaraju li vam. Možda ću jednog dana uspjeti biti autentičan i pred članovima šire i uže obitelji, te time ostaviti njima odluku žele li se onda oni družiti sa mnom takvim kakav jesam, no dotad biram svoj izolirani svijet...

Prijatelji i društvene skupine. Nemam prijatelja iz djetinjstva. Moj životni put je bio takav da su u moj život prijatelji dolazili i odlazili. Kako sam se ja mijenjao i rastao, tako su se mijenjale i osobe s kojima sam se družio. Zahvaljujući mojoj otvorenosti i intuitivnosti prijateljstva bi odmah postajala duboka, ali bila su malobrojna. No, i sa znancima bih, barem sa svoje strane, zadržavao svoju otvorenost, što je vidljivo i iz mojih tekstova. Kroz otvorenost sam podržavao sebe takvim kakav jesam. Ako me netko nije mogao prihvatiti u potpunosti onakvim kakav sam, onda nije ni zavrijedio moje prijateljstvo. Ipak, putevi bi nam se sastajali na neko vrijeme, a potom razilazili, najčešće na miran i spontani način. Ponekad bi to bilo popraćeno i zrncima gorčine, s jedne ili s obje strane. A ponekad bi nam se putevi ponovno sastajali...

Ako sam s rodbinom odbijao druženja, onda mi je nezamislivo da bih pristajao na druženja sa znancima i "prijateljima" samo zato "jer se već dugo znamo", kako znam čuti od nekih koji su nezadovoljni svojim društvom, a ipak i dalje održavaju kontakte. Nikad to nisam razumio. S jednom dragom prijateljicom sam prije 12 godina imao vrlo intenzivan odnos, no, s vremenom su nam se putevi razišli i danas ne osjećam više potrebu toliko se često družiti s njom, iako je i dalje volim. No, ona to nikad nije razumjela i prihvatila, te i danas žali za "prošlim vremenima" koja se ne mogu vratiti. Svojevremeno sam morao ozbiljno s njom porazgovarati jer me je, kao i rođakinja, počela pozivati na red. Žao mi je ako netko ostane razočaran, ali nezamislivo mi je da glumim nešto što nisam. Vjerujem da svaka moja odluka donesena iz dubine duše služi i za najviše dobro osoba na koje se odnosi, jednako kao i na moje najviše dobro, bez obzira razumjele one to ili ne.

U svom prethodnom tekstu pisao sam o procesu otpuštanja odnosa s jednom dragom mi osobom, kao i o otpuštanju moje nezdrave vezanosti na projekcije koje sam izgradio čak oko dvije osobe. Proljeće mi očito donosi temeljito raščišćavanje, jer priča ima i nastavak. Nedavno sam se oprostio sa svojim virtualnim postojanjem na portalu Magicus (oproštajni članak), gdje i jedna od spomenutih osoba ima svoju ulogu. Nadao sam se da će ta transformacija proći mirno, no, nažalost, izbio je sukob oko autorskih prava i pale su teške riječi i postupci. Morao sam glasno iznijeti svoj stav, što je pokrenulo lavinu svega i svačega. Zapravo, cijela situacija mi je pomogla shvatiti gdje se nalazim u odnosu na njih, te ih postaviti na pravo mjesto (u stvari, nekako su se sami postavili tamo, a ja sam samo prepoznao koje je to mjesto). Već sam tijekom života nekoliko puta mijenjao društvene skupine u kojima sam se pronalazio i moram priznati da mi je par puta odlazak, kad je došlo vrijeme da krenem dalje, bio težak. Ali ne žalim, jer sam svaki put odlazio u nešto drugačije i bolje. I društvene skupine, kao i prijatelji, pratile su moje razvijanje i promjene u poimanju života i svijeta, dolazile su i odlazile...

Ljubavni odnosi. Ovo je valjda jednako teška tema kao i tema obiteljskih odnosa, pogotovo ako je odnos ovjenčan brakom i djecom, te bi trebala cijela knjiga za pisanje o razrješavanju nezadovoljavajućih ljubavnih odnosa. Proljeće budi i energiju zaljubljivosti, pa nije čudno da baš u ovo doba mnoga nezadovoljstva izrone na površinu, te mnoge veze pucaju (dok se druge popravljaju ili započinju nove). U svakom slučaju, proljeće je dobro doba i za iskrenu analizu svog ljubavnog/partnerskog/bračnog odnosa...

Za kraj, možda bi doista bilo mudro ovog proljeća, uz sve vanjske aktivnosti čišćenja i pospremanja, kao i fizičke detoksikacije organizma, napraviti malo "rešetanje" prijateljskih, obiteljskih i ljubavnih odnosa, te na taktičan, zdrav i podržavajući način, slušajući glas svog srca i duše, smjestiti određene osobe tamo gdje im je u ovom trenutku pravo mjesto, bez osjećaja krivnje ili žaljenja, jer, to je uvijek na najviše dobro svih koji su uključeni, iako oni, ili i mi sami, to ne razumjeli u potpunosti.

Kako svjesni boravak u šumi može promijeniti tijek stvari

Sun, 21 Mar 2010 14:39:12 +0100

Želim podijeliti s vama svoja zadnja tri iskustva sa svjesnim odlaskom u šumu, u okrilje naše Velike Majke Zemlje. Oni koji su čitali moj članak Kad nam šuma govori… možda su zapazili da sam naveo kako želim odlaziti u planine sa svjesnim obraćanjem pažnje na iscjeljujuću moć prirode, a služeći se zen kartama definirati za taj trenutak najvažniju temu za otpuštanje ili integriranje, što je dio procesa iscjeljenja.

Prošlu nedjelju četvero nas uputilo se od Medvedgrada stazom zvanom Bažulovka prema vrhu Medvednice s namjerom da prođemo preko jednog prelijepog brdašca Cera i spustimo se na Kraljičin zdenac. Malo iznad Medvedgrada postoji jedna zaravan s nekoliko stabla borova i mahovinom koja poput tepiha prekriva tlo i stijene koje izviruju iz zemlje. To je moje omiljeno mjesto za odmor i meditaciju, jer odiše bajkovitim ozračjem usred bukove šume koja okružuje ovaj crnogorični "otok".

Ovdje smo se zaustavili kako bi svatko od nas izvukao zen kartu kao temu tog hodočašća u planinu. Uvijek me oduševi izraz prepoznavanja i shvaćanja na licima osoba kad ugledaju temu koja im je zapravo aktualna, a uz moje kratko pojašnjenje obično začujem "aha, jasno mi je sve".

Bio sam malo nervozan zbog tog novog pristupa planinarenju, glavom su mi se rojile misli "pa možda bih trebao ovako… ili onako", "drugi rade meditacije ili tu i tu tehniku, pa mogao bih i ja… ali kako to točno izvesti", "a da uvedem još i ovo" i slične misli uma koji grozničavo nastoji napraviti revoluciju od planinarenja s ciljem da to bude nešto novo, drugačije, neobično i naravno, zadivljujuće, što bi jako godilo mom egu.

I onda izvučem kartu Ordinariness / Običnost! Tako sam se slatko nasmijao jer mi je odmah postalo jasno da poruka karte, koja glasi da uživamo u malim i običnim stvarima u životu, te da nema potrebe očekivati i opterećivati se željama za nečim izvanredno velikim što bi donosilo priznanja, slavu, ugled…, da se ta poruka odnosi na moja očekivanja od sebe samog da ovaj izlet učinim isforsirano posebnim.

Opustio sam se i odustao od ikakvih daljnjih intervencija, te prepustio stvarima da idu svojim tokom, šumi da iscjeljuje svakoga od nas na nevidljivi način koji i nije nužno da razumijemo, a sebe sam usmjerio da uživam u toj običnosti izleta i da tu spoznaju trajno usvojim i integriram, što ne umanjuje vrijednost samog boravka u šumi.

Začuli smo kuckanje djetlića. Njegovo ritmično kuckanje po drveću poziva da obratimo pažnju na ritam zemlje i prirode. Osim toga, probijanjem kore drveta otkriva se njegova unutrašnjost, što je analogija probijanja slojeva psihe i otkrivanja i spoznavanja samoga sebe. No, kako su djetlići vrlo aktivne ptice, pozivaju i na oprez od prevelikog analiziranja, što pak dovodi do stagnacije i odgađanja. Zapravo, simbolika djetlića se savršeno i čudesno poklopila s porukama karata za svakoga od nas. Glasno kuckanje koje je odjekivalo šumom pratilo nas je još neko vrijeme…

Penjući se sve više snijeg je postajao sve dublji. Iako je žubor potočića nagoviještao topljenje snijega, a frekvencija žubora je već poprimila onaj ugodni proljetni ton, na samom vrhu nailazili smo na zapuhe snijega duboke i preko jednog metra. Uskoro su nam cipele promočile, ali to nam i nije toliko smetalo jer nas je obuzela djetinja radost bjelinom, svjetlucanjem kristalića snijega na ugodnom suncu, "puževima" nastalim valjanjem gruda snijega niz padinu (što sam prvi put u životu vidio), od kojih su neki bili veliki i poput automobilskih kotača, gacanjem i teturanjem po neugaženom dubokom snijegu, grudanjem i stalnim padanjem u tu spužvastu, vlažnu i hladnu tvar. Našalio sam se da sam postigao jedinstvo s prirodom jer više nema razlike između onoga što mi je u cipelama i što je van njih.

Na Ceru u blizini Brestovca, na nadmorskoj visini 862 m, vjetar je otpuhao snijeg pa smo objedovali na drvenim trupcima koji su postavljeni kao klupica na samoj koti, s prekrasnim pogledom na okolna brda i doline obrasle sada još ogoljenom šumom. Našli smo ovdje i visibabe koje su sramežljivo provirivale iz snijega.

Možda nam je ovo bio jedan od najdojmljivijih izleta. Neobičnost snijega u ožujku. Druženje. Prelijepo sunce koje nas je obasjavalo i doprinosilo idili planinskog krajolika. No, mislim da je najznačajnije ipak bilo dozvoljavanje unutrašnjem djetetu da se ispolji, raduje, glupira i valja po snijegu. To je ono ključno što nam je toliko podiglo energiju. I zato hvala šumi, nenadanom i obilnom ožujskom snijegu i nama samima što smo se odvažili da dođemo na planinu.

Moj proces sa zen kartom Običnost nastavio se i navečer. Sinulo mi je da mi se više ne da "visiti" po razno-raznim internetskim portalima, gdje sam postavljao svoje likovne i literarne uratke, te se promovirao i reklamirao, sve u nadi da ću time privući nečiju pozornost, klijente ili kupce slika. Poželio sam i običnost u mojem pristupu kreativnom izražaju i radu, i kao da mi je postalo svejedno tko će i hoće li itko pročitati ono što napišem ili vidjeti ono što naslikam. A osvijestio sam i potrebu da izađem iz virtualnog svijeta računala u stvarni život koji me čeka vani. Izbrisao sam sve profile, maknuo bookmarkse i odlučio raditi samo preko vlastite web stranice i facebooka koji koristim jedino zbog zen grupe koju tamo administriram. Osjetio sam veliko olakšanje i rasterećenje tim potezom, s vjerom da će osobe kojima ja mogu pomoći svojim radom ili uratcima po prirodnim zakonima privlačenja same naći put do mene. Sve što ja trebam učiniti je prepustiti se običnosti i uživanju u malim stvarima u životu. Šuma mi je ovaj put donijela doista veliku spoznaju i konkretne poteze, a ja joj duboko zahvaljujem.

Nekoliko fotografija s ovog izleta na Cer po velikom snijegu pogledajte ovdje.

Par dana kasnije s Damirom sam hodao od Medvedgrada strmim usponom na Veliki Plazur gdje se nalazi kapelica sv. Jakoba, na 864 mnm (naslovna slika). Nisam bio raspoložen zbog određenih financijskih problema koji su nenadano iskrsnuli. Zen karta koju sam izvukao bila je Sorrow / Tuga – nije mogla biti prikladnija jer sam se doista tako osjećao, kao da su mi sve lađe potonule, pa sam šumu zamolio da mi pomogne iscijeliti tugu. Kad smo se popeli na Plazur, zvao me prijatelj koji je znao za problem i čuvši moj ton glasa iznenađeno upitao "pa kaj nisi u komi?". U tom trenu sam shvatio da tuge više nema i samo sam odgovorio "pa u šumi sam, čovječe!". Idući dan uspio sam sve zadovoljavajuće riješiti. Damira je opet uhvatila dječja radost i spontanost, što je prekrasan primjer kako nas priroda oslobađa okova i sputanosti nametnutih od okoline u kojoj boravimo.

Fotografije s tog izleta, prekrasno drveće, kao i Damirovu inspirativnu oslobođenost pogledajte ovdje.

I danas, na prvi dan proljeća, otišli smo u čarobnu šumu šafrana o kojoj sam već pisao prošle godine (link). Snijeg se posve otopio, a šafrani su prekrili šumsko tlo poput kakvog ljubičastog saga. Večer prije imao sam s jednom osobom neobičan razgovor koji me je iznenadio, a kasnije sam shvatio da me dijelom i razočarao. Zapravo, bila je to kulminacija događaja koji su se odigravali posljednjih nekoliko mjeseci. Krenuo sam u šumu uznemiren pitanjima oko tog odnosa, oko razloga zašto se tako osjećam i pokušaja shvaćanja sebe i cijele situacije s tom osobom. Opet sam izvlačio zen kartu za temu ovog izleta, te nisam mogao izvući prikladniju – Letting go / Otpuštanje. Momentalno sam znao da se to odnosi na dotičnu osobu. Naš odnos je dosegao točku prijeloma kada se stari obrasci međusobnog odnošenja, navike, kao i stavovi koje gajimo jedno prema drugome trebaju otpustiti i transformirati u nešto drugo. Zamolio sam šumu da mi pomogne u tom procesu.

Ovaj put mi nije bilo lako. Unatoč ljepoti šume posutoj šafranima, emocije su mi oscilirale, a misli se rojile. Razgovarajući s Damirom pomalo sam slagao kockice i stavljao stvari na svoje mjesto. Ubrzo sam shvatio da se isti obrazac mog ponašanja pojavljivao, u nešto izmijenjenom obliku i s jednom drugom osobom.

Ponovno smo posjetili slap Sopot i uživali u njegovom gromoglasnom obrušavanju, sada kad su vode još nabujale od otopljenog snijega. Po povratku smo grlili stabla hrastova, bukvi i graba. Moje je bilo svako treće stablo - tako sam se osjećao, kao da tražim utjehu i razumijevanje. Na kraju sam ga i dobio! Već skoro na kraju puta shvatio sam da sam dotične osobe stavljao u položaj pokrovitelja (jer su svojevremeno bile moji terapeuti ili učitelji), očekujući od njih podršku, pohvalu, divljenje i bodrenje za svaku sitnicu koju napravim na svom životnom putu. Zapravo, očekivao sam da mi budu surogat-roditelji, na njih sam projicirao neutaženu potrebu za neprestanim priznavanjem koju vučem iz djetinjstva.

Koje li sam olakšanje osjetio s tom spoznajom. Tada sam shvatio da se karta Otpuštanje zapravo ne odnosi samo na otpuštanje odnosa, već na otpuštanje mog starog obrasca ponašanja, osjećanja i razmišljanja, te usvajanje novog u kojem ću sam sebi biti najbolji pokrovitelj, podržavatelj, hvalitelj i onaj koji će cijeniti i voljeti sebe onakvim kakav jesam, sa svim onim što stvorim. Još jednom hvala šumi na spoznajama i iscjeljivanju.

Prvi dan proljeća, baš kao i prošle godine, o čemu sam već pisao (link), završio sam odlaskom u labirint i do solarnog pleksusa Europe na Jarunu. Bio sam sâm, u labirintu sam se pozdravio sa zimom u sebi i s onom vani, zaželio dobrodošlicu proljeću, podržao sam otpuštanje svega onoga iz šume, te sam se inicirao za novu sezonu vođenja iscjeljujućih tretmana zena u labirintu.

Baš sam zadovoljan kako sam proslavio proljetni ekvinocij! A slike s ovog trećeg izleta pogledajte ovdje.

Evo, u osam dana tri odlaska u šumu, u planine, i svaki puta iscjeljenje u nekom aspektu života. Zato neprestano pozivam svoje prijatelje i znance, a i tebe neznanče koji ovo čitaš, da vrijedi iskoristiti taj dar koji nam je nadohvat ruke!

Koncept svjesnih planinarenja pročitajte ovdje.